Krajem svibnja Stjepan Oreški iz Pribislavca sahranjen je u obiteljsku grobnicu u Mihovljanu kraj svoje supruge. Riječ je o čovjeku koji je još za svog života sklopio ugovor o doniranju svog tijela u medicinske svrhe. Naime, život Stjepana obilježio je rad za dobrobit zajednice, ispunjen darivanjem krvi, članstvom u dobrovoljnom vatrogasnom društvu, jednom riječju pravom humanitarcu. O Stjepanovom, za nas još uvijek neobičnom i rijetkom činu, pisali smo u Međimurskim novinama prije nepune četiri godine. Javnost je tada brujila o ovom slučaju.
Poruka dušobrižnicima: Nismo ga “prodali”, već smo poštovali njegovu posljednju želju
Nažalost, nisu bili svi dobronamjerni prema njegovom sinu Franji, ali i cijeloj obitelj, koja je poštujući očevu želju, umjesto pokopa, tijelo poslala u Zagreb na Medicinski fakultet.
– Otac nas je obavijestio gotovo tri godine prije smrti o potpisanom ugovoru. Kako ugovor nije obvezujući, mogli smo oca jednostavno pokopati, no poštovali smo njegovu želju – rekao nam je sin Franjo.
Stjepan je preminuo 20. rujna 2014. godine, nakon duge i teške bolesti u 72. godini života, doma u Pribislavcu u okrilju svoje obitelji. Shodno potpisanom ugovoru, nakon što je mrtvozornica konstatirala smrt, uslijedio je poziv na zagrebački medicinski fakultet. Naime, tijelo je moralo tamo biti dopremljeno u što kraćem roku, obično u roku od 24 sata.
Stjepan je svoje tijelo stavio na raspolaganje medicini na tri godine. Drugim riječima, tijekom tog vremena na njemu su učili brojni studenti medicine, a obavljala su se znanstvena istraživanja. U tu svrhu, fakultet prima svako tijelo bez obzira na dob. Jedino su nepodobna tijela osoba koje su bolovale od zaraznih bolesti. Kako nam je rekao Franjo, ima ljudi koji potpišu ugovor i na 5, 10 pa čak i 20 godina. Isto tako, postoje i ljudi koji žele da ih se nakon toga pokopa u zajedničku grobnicu na Mirogoju. Naime, izgrađena je posebna grobnica za donatore tijela na kojoj su ispisana sva njihova imena.
– Srećom, naš otac nije se odlučio na nešto takvo, već je želio počivati kraj svoje već prije preminule supruge – govori nam dalje Franjo. – Dakle niti smo oca prodali niti smo zaradili na njemu, već smo jednostavno poštivali, može se reći, njegovu posljednju želju. Iako ga nismo odmah pokopali, sjećali smo ga se gledajući u zahvalnicu na kojoj piše: “Hvala što ste nesebično darovali svoje tijelo Zavodu za anatomiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Darovali ste znanje za buduća istraživanja i edukaciju. Vaš dar za život”.
Gotovo četiri godine Stjepanovo tijelo bilo je u Zagrebu, čuvalo se u formalinu i tako služilo znanosti. Sve to vrijeme nitko od obitelji nije ga vidio niti je to želio. Željeli su oca i djeda pamtiti onakvog kakav je bio dok je bio živ i zdrav, aktivan do zadnjeg dana, dobrodušan i nadasve okrenut davanju ne tražeći pritom ništa za sebe. I dok je potpisivao ugovor o donaciji, sigurno nije razmišljao što će reći njegovi sumještani, sitne duše koje brinu tuđu brigu. On je samo i nakon smrti želio služiti ljudima kao što je to činio cijelog života.
Već oko Božića rezervirali termin za sprovod
– Malo su nas čudno gledali u Čakomu kada smo došli rezervirati sprovod za svibanj jer je taj termin odgovarao svim članovima obitelji – kazao je na kraju sin Franjo.
Iako je umro prije gotovo četiri godine, Stjepan je imao normalan sprovod s misom zadušnicom kao i svi drugi. Jedino što nisu pokopali lijes, već urnu.
Sada kada su oca napokon pokopali, i za njih je cijela priča završena. Imaju gdje ocu zapaliti svijeću, imaju mjesto na kojem će se pomoliti za njega i prisjećati se njegovog čina humanosti i dobrote.
(Autor teksta: Vlasta Vugrinec)