Ovaj put pažnju ćemo posvetiti jednom umjetničkom djelu koje je prije 87 godina naslikao Ladislav Kralj- Međimurec (Čakovec, 1891.- 1976.) autohtoni slikar svoga zavičaja. Riječ je o portretu Međimurke iz 1933., slici koja je izložena u galerijskom dijelu slikarove Memorijalne zbirke u čakovečkoj ulici Ruđera Boškovića na kućnom broju 7. Ovo djelo pripada slikarovu opusu socijalnih tema, a nastalo je nakon što se L. Kralj do 1930-te već afirmirao na izložbama kao vrstan grafičar.
Sklonost seljacima i folkloru vidljiva je već u najranijim razdobljima Kraljeva stvaranja (1918.- 1924.) kada nastaju akvareli Brusač, Tkalac, Pralje, Ciganka, i dr.
U vrijeme dok djeluje kao likovni pedagog u Novoj Gradiški 1926., slikar se sustavnije posvećuje socijalnoj tematici i temama rada. Tada su u crtačkim i grafičkim tehnikama nastala djela Kosci, Gradnja pruge, Žetva, crteži iz cerničkog ugljenokopa…
Zanimanje za slične teme nastavilo se i nakon premještaja na varaždinsku Realnu gimnaziju 1928., sve rjeđe u bakrorezu, a češće u tehnici ulja. Početkom 1930-ih nastale su slike Komušanje, Žetva, Majka i dijete, koje je izložio zajedno s učeničkim radovima na temu seljaka u varaždinskoj Gimnaziji. Kasnije je neke od tih slika uništio, preslikao ili razrezao na manja platna. Netaknut je ostao samo portret Međimurke.
Seljanka sa slike bila je mljekarica obitelji Kralj i to je uglavnom sve što se zna o njoj. Kako je nastao njezin portret možemo po prilici nagađati. Izvjesno da je Ladislav Kralj mljekaricu zamolio da mu pozira što je ona i prihvatila. Po slikarovu naputku, žena je sjela na stolac i stavila košaru u krilo. Seljanka je očito bila zatečena ovom neobičnom situacijom, u kojoj se nije osjećala posve ugodno, pa se objema rukama primila za svoju košaru.
Kraljeva šutljivost i zaokupljenost slikanjem dodatno su pojačavali nelagodu koju je osjećala. Slikar je na platnu zabilježio taj trenutak zbunjenosti i začuđenosti u njezinim očima i izrazu lica, iako je pogled skrenula u stranu. Prostodušna seljanka vjerojatno se u sebi pitala što ovaj čovjek, koga zovu umjetnikom, uopće radi ?!
Nejasne su joj bile njegove slike golih i odjevenih muškaraca i žena, dijelova tijela i staraca na zidovima sobe. Takvo što nikada nije vidjela. U njenoj kući visjele su samo lijepe i svete slike Jezušeka i Marije…Bio je to zasigurno najneobičniji dan u životu ove sredovječne seljanke, koju je umjetnik naslikao u njenoj najboljoj odjeći. Na sebi je imala oker bajku (kratki kaputić, dio narodne nošnje), s crnom plišanom kragnom i manšetama, ukrašenim crvenom svilenom vrpcom. Glava joj je prekrivena bijelom maramom ispod koje se vidi uredno počešljana smeđa kosa razdijeljena po sredini.
Slikar završenu sliku nije naslovio imenom svoga modela, pa je žena sa slike ostala anonimna, dok je njen lik na platnu pod imenom Međimurka, ušao u zavičajnu povijest umjetnosti kao vizualni prototip međimurske žene sa sela. Do danas nije nastao niti jedan portret slične snage i prepoznatljivosti na ovu temu, pa stoga Kraljevu Međimurku slobodno možemo nazvati međimurskom Mona Lizom.
Slika Đokonde, poznatije kao Mona Liza, genijalnog talijanskog umjetnika Leonarda da Vinčija (1452.- 1519.) najslavniji je portret dosada s vrlo burnom poviješću, počev od manijakalnog obožavanja koje ga uzdiže na pijedestal vrijedan suicida, preko pokušaja oštećivanja kamenjem ili kiselinom sve do krađe. Zbog zaštite od raznoraznih bolesnih umova i lopova ovo remek djelo već dulje se nalazi iza neprobojnog stakla. Također su mu osigurani idealni konzervatorski uvjeti poput kontrolirane mikroklime kako bi bilo sačuvano za buduće generacije.
Povijest ove naše međimurske Mona Lize i one renesansne, kao i životopisi njihovih autora, razlikuju se po mnogočemu i ne zahtijevaju elaboraciju. Pod povećalo bi trebalo staviti tek trajan problem preventivne zaštite domicilnih umjetnina, pa i Kraljeve ostavštine, s kojim se kustosi našega Muzeja svakodnevno hvataju u koštac. Ta važna tema ipak je preopsežna za epizodni prikaz u kolumni posvećenoj ljepoti slikarskog prikaza Međimurke, naslikanog kistom zavičajnog umjetnika.
Stoga za kraj već od prije poznata konstatacija, da je Ladislav Kralj- Međimurec kao fenomen majstorstva osebujnog i autonomnog likovnog identiteta (V. Zlamalik, 1982.), već za života bio zaboravljen i prešućen od likovne kritike. Uz ostalo i svojim djelima socijalne tematike, koja su stilski usklađena sa kompleksnim novim realizmima razdoblja u kojemu su nastala. Zato slikar L. Kralj neupitno zaslužuje da ga se uvrsti među prve slikare socijalne umjetnosti u povijesti hrvatskog slikarstva (P. Kulčar, 1981.).
Piše: Erika Nađ – Jerković, muzejska savjetnica
