VIDEO i FOTO: Inspirativna afrička priča Martine Strahije iz Novog Sela Rok!

Teško je izdvojiti i sažeti sve doživljaje iz Tanzanije, tim više što riječima ne mogu prenijeti ono što nosim u srcu. Ovo je samo jedan jako mali dio mojeg afričkog iskustva. Našla sam župu u selu Monduli Juu, koja se nalazi oko 1,5h vožnje od grada Arushe, preko Papinskih misijskih djela. Pitali su me samo kad želim doći. Sjela sam se na avion i nisam mogla ni pojmiti što me sve čeka u dalekoj Africi, ovako je svoju priču o volontiranju počela 38-godišnjakinja Martina Strahija Horvat iz Novog Sela Rok koja je zimu provela volontirajući u Tanzaniji.

Otišla je 28. siječnja, a vratila se 16. travnja. Tri mjeseca zvuče puno, ali u Tanzaniji su proletjela u trenu. Odlazak u Afriku bila joj je dugogodišnja želja, a put ju je odveo prvo u Arushu. Volontiranje nema ograničenog vremena, nije važno koje si struke ni vjeroispovijesti. Preko web stranice Papinske misije pronašla je točnu lokaciju gdje ide. Srce ju je vuklo u Afriku. Monduli Juu je selo koje se nalazi na području Arushe u podnožju Kilimanjara za koji Martina kaže da je sigurnije od bilo kojeg HR grada, u kojem žive plemena Maasai. -Afrika ili te proguta ili te ispljune. Mene je progutala. Ja sam se tamo našla, uklopila, tamo je život bez stresa i bez sata. Ima se vremena za sve, za svakoga, sve se stigne napraviti. Oni žive u trenutku. Ljudi tamo po našim materijalnim standardima, nemaju ništa. A zapravo, imaju sve. Pristupačnost, osmijeh na licu i mir u duši, sve životne vrijednosti koje su kod nas, nažalost, pale u drugi plan. Mi smo zaboravili na temeljne životne vrijednosti. Ali njihova bezbrižnost i pozitiva, te njihov život u trenutku vrlo te brzo začaraju, kaže Martina.

Martina je prvo istražila kulturu Maasai plemena. Upoznala sam njihovu kulturu i običaje, sudjelovala u gradnji kuće, izradi nakita, s njima odlazila na market i svake nedjelje bila s njima na misi slušajući kako pjevaju. Žene su zadužene za opskrbu vode koja služi za pranje, kuhanje, zidanje, napajanje stoke koja je često kontaminirana. Župa u selu ima arteški bunar koja je čista. Konzumiraju ju za sve. Iz istog izvora. Nazivaju ih primitivnima, međutim oni su daleko od toga. Bez interneta i sata, podsjetili su me da živim i uživam u trenutku. Bez zajedničkog jezika, podsjetili su me da je osmjeh i više nego dovoljan da se razumijemo. -Volontiranje u Africi nije za svakog, jer ako niste spremni odreći se komfora našeg života, ni ne pomišljajte o odlasku, priča Martina.

Prvih sedam tjedana živjela je u Maasai selu, radi prilagodbe i upoznavanja načina života i kulture. Nakon toga se preselila u Boma Ng’ombe u područje Moshi, gdje je živjela i radila u školi.

Živjela je i radila u školi koja brine za 300 djece

-Škola svetog Franje Asiškog u Bomi mi je uzela srce, u sekundi je 50 djece oko tebe koji te gledaju kao Boga, moraju ti dotaknuti kožu, tetovažu ti pokušati izbrisati, dirati kosu, dodaje. Upravo je ta škola glavni fokus njezinog volonterskog putovanja u Afriku. Ona je sve: škola, sirotište, utočište, spasilište za albino djecu, mjesto gdje se živi.

-To je jedina škola na području cijele Tanzanije koja uvjetno rečeno skuplja albino djecu. U Maasai kulturi albino djeca se ubijaju, takvo je njihovo vjerovanje.  U školi je trenutno 70 albino djece, kaže Martina.

U školi ne postoji razlika, svi su kao jedno

Djeca koja se uspiju spasiti dovode se u školu. Zanimljivo je da nakon što albino djeca završe 7. razred njihove osnovne škole, za njih više ne postoji opasnost. U školi je 319 djece, osim albino ima i slijepih, gluhonijemih, te rođenih s teškoćama, ali i zdrave djece, često bez roditelja. Svi zajedno na jednome mjestu, na mjestu gdje jedni nose druge, gdje su jedni drugima oči i uši, gdje nije bitno kakve su kome sposobnosti, da li imaš dio tijela ili ne. Mjesto gdje nije bitno kako izgledaš, bitno je da postojiš. Ti. Upravo takav kakav jesi. Jer tamo, gledaju samo srcem. Onako kako nama često jako teško ide, a njima je to tako jednostavno. I lako.-Ono najvažnije je da ne postoji nikakva razlika među djecom. Svi su kao jedno, od najmanjeg do najstarijeg djeteta. Gluhonijema djevojčice Christina učila me plesati maasajski ples, ali je mobitel morao biti na podu kako bi osjećala vibracije. Toliko dugo sam ispočetka ponavljala dok nisam naučila cijeli ritam i ples, upornost je fascinantna, ispričala je Martina.

Pranje veša i posuđa, sve se radi zajedno, to je u njih usađeno. Prisjetila se Martina još jedne anegdote. Igrali su nogomet i zazvonio joj je mobitel. Djeca su sjela na pod, njih 40-ak i čekala da završi telefonski poziv, tek onda se igra nastavila. Jer, poštuju starije i nisu željeli da igra prođe bez Martine. -Zaljubila sam se u taj svijet, svijet bez vremena, kaže.

Teško je svakodnevna dirljiva iskustva od tri mjeseca sažeti u jednu priču, ali Martina kaže kako je glavna poruka zajedništvo i sreća koju je ona zatekla u školi u kojoj je živjela s djecom, časnim sestrama i ostalim volonterima. Martinina inspirativna priča promijenila je njezin način poimanja života i sreće, te pomicanju vlastitih granica, a kaže da se vraća prvom prilikom.

Dio Martinine priče možete doživjeti u kratkom video koji donosimo u nastavku!

https://youtu.be/kKwGenuNLkc

Foto: Martina Strahija

Ostavi komentar