Radnička priča umjetnika: Franjo Mustač iz Sv. Marije punih 40 godina radi u Čateksu!

Franjo Mustač
Franjo Mustač

Dizajner u “Čateksu” Franjo Mustač početkom iduće godine odlazi u zasluženu mirovinu nakon što je gotovo 40 godina radio u toj međimurskoj tvrtki, kao jedan od zadnjih zaposlenika tvrtke koji su u njoj proveli čitav svoj radni vijek.

To je danas velika rijetkost kad je gotovo uobičajeno, pa čak i poželjeno, promijeniti više radnih mjesta, odnosno raditi za više poslodavaca.

Međimurskoj javnosti je poznatiji kao slikar lirskih pejzaža. Rođen je 29. ožujka 1958. godine u tradicionalnoj bogobojaznoj patrijarhalnoj obitelji u Svetoj Mariji, gdje završava osnovnu školu. Završava Školu primijenjene umjetnosti u Zagrebu, postaje majstor za slikarske i grafičke tehnike. Nakon završetka vojnog roka vraća se u Međimurje i zapošljava u “Čateksu”, gdje radi sve do danas.

Sve je prošlo jako brzo

Danas je već rijetkost da netko bude vjeran čitav svoj radni vijek jednoj tvrtki. Što je odlučilo?

– Zaposlio sam se kao mlad dizajner i slikar u “Čateksu” i ostao sve do danas. Bilo je uspona i padova kao uostalom i u svakoj drugoj tvrtki. No kad me pitaju zašto sam tako dugo tu kažem im da nikad nisu bila dobra vremena pa smo preživjeli. Treba biti skroman, živjeti i raditi, stvarati.

Sad nakon gotovo četiri desetljeća u “Čateksu” imam osjećaj da je sve prošlo jako brzo, navikao sam na prijatelje i ekipu s kojom radim i ne mogu reći da mi je žao što sam čitav radni vijek ostao u jednoj sredini.

Kakve su razlike na tvom radnom najdojmljivije, kako je bilo nekad, a kako je sad?

– Nekad sam ručno miješao boje, znao sam zaprljati ruke i to mi je godilo. Kreativac i dizajner, kao i slikar, mora osjetiti boje pod prstima. Ovo što se danas događa nije prirodno, samo stišćem gumbe i izabirem neke od milijun boja, ne uprljam ruke. Kažu da je to napredak, no ja nisam siguran, možda samo u brzini i količini. Dakako, postignut je veliki napredak u standardizaciji proizvoda.

Tehnologija stvara veliki pritisak

Koliko se promijenila radna sredina u ovih četrdesetak godina, koliki su napori?

– Prema onome kako ja osjećam, došlo je promjene u društvenoj klimi. Najjednostavnije rečeno, imam osjećaj da smo prije radili tri puta manje i uspijevali ispuniti sve zadaće. Danas radimo tri puta više i opet nije dobro, teško ispunjavamo sve radne zadatke. Svakako da je tu riječ o promjeni sustava, danas vlada kapitalizam, no ima još nešto, tehnologija nas sve više stišće. Što se prije ručno radilo, danas rade strojevi, odnosno računalo specijalizirano za proizvodnju dezena. To jako ubrzava proces proizvodnje.

Moja je zadaća kao dizajnera da kreiram dezene, najviše za izvoz i svjetsko tržište.

Što se dogodilo u pogledu na dizajn tkanine, kakvi dezeni danas prevladavaju?

– Karakteristika vremena je da se pojavljuju boje za koje i nekad nismo znali ili nikad ne bi rekao da se slažu, tek kad staviš sve kolore skupa, vidiš da idu jedan s drugim na neki neobičan način. Trenutno je u modi vintage, antikni i retro stil. Danas su mogućnosti miješanja kolora i kreacije dezena mnogo veće nego prije, no za to treba i jako puno vremena ako želiš da sve bude na svom mjestu.

Umjetnost kao ljubav

Kod kuće u Svetoj Mariji izgradili ste atelje. Znači li to da ćete u mirovini slikati?

– Ja sam slikar i od toga ne bježim, to mi je ljubav i profesija. Ono što me odvaja od ostalih slikara u našem kraju je to što nekako uvijek osjećam ono što ljudi žele i tome se možda i intuitivno prilagođavam. Ljudi vole svoj zavičaj kao što ga i ja volim, a svaki ga čovjek voli na svoj osobit način.

Znam da u ovom vremenu ljudi najviše žele imati svoje uspomene iz djetinjstva koje su nepovratno izgubili, svoje kućice i štalice, svoj neposredni odnos s prirodom. Valjda sam i ja takav i zato slikam mnogo pejzaža i lirskih slika i to ću raditi i u mirovini.

Ostavi komentar