MARIJA NOVAK iz Turčišća, istraživačica i čuvarica međimurske, izvorne narodne nošnje od lana!

Marija Novak u društvu svojih unučica
Marija Novak u društvu svojih unučica

63-godišnja Marija Novak iz Turčišća s pravom nosi titulu čuvarice međimurske narodne nošnje. U njenom toplom domu kriju se prava remek djela i nevjerojatna povijesna materijalna vrijednost.

Marijina priča seže još iz doba njenog djetinjstva kad je promatrala svoju mamu i starije žene kako su radile narodne nošnje.

– Imala sam zapravo sreću, jer sam od malih nogu živjela u takvom kraju, te se ljubav prema narodnoj nošnji rodila već u djetinjstvu, kaže naša sugovornica Marija Novak.

Marija smatra da je s vremenom, izrada narodne nošnje otišla u krivom smjeru.

– Međimurska narodna nošnja možda na prvi pogled izgleda kao i ona nekadašnja, ali načinom rada je daleko od izvornog. Nažalost su pronađena brzinska rješenja za njezinu izradu, kaže Marija, te dodaje kako je najveći problem u industrijskim materijalima i izbjegavanju ručnog rada.

Sve to je Mariju nadahnulo da svoje znanje i vještinu koju nosi od malih nogu, prenese u dvije knjige kako bi izradu nošnje i starih tradicija sačuvala od zaborava. U tome joj pomažu unučice Izabela i Helena Perhoč koje žive u Domašincu.

Marija je do sad izdala dvije knjige. U prvoj knjizi Trgam od zaborava upoznala nas je s vještinom izrade međimurske narodne nošnje.

Nakon što je prije dvije godine ukoričila vrijedne spoznaje o vještini izrade međimurske narodne nošnje, autorica Marija Novak iz Turčišća prionula je novom istraživačkom radu. Svjetlo dana ugledala je njezina druga knjiga Priče iz življeja međimurskoga čoveka koja donosi priče iz nekoliko međimurskih obitelji, stara vjerovanja, opise zanata i slijed međimurske svadbe Turčišća, Dekanovca, Domašinca te okolnih sela i donjeg Međimurja.

– Spoznavši koliko se toga malo zna o našim međimurskim običajima i koliko se toga radi bez uvida o tome kako je doista nekada bilo, uzela sam olovku u ruke sa željom da ostavim barem mali pisani trag za buduće generacije, ispričala je Marija.

Marija na širokoj vješalici ima izložene svoje ručne radove, od narodne nošnje za svaki dan kakve su žene nosile 1800-te godine, do bluza i suknji koje su se nosile do 1960-te godine. Međimurska nošnja koja se nosila za razne svetke, od mise, prošćenja, do svadbe sastoji se od robače ili kiklje, pod nju idu spodnice, gore ide zdulci ili potkušulja, na to pleček pa prsluk. Na kiklju ide fertuf, a na sve to ide tibet ili velika marama. Na glavu ide poculica. S obzirom da je ovo ljetna verzija narodne nošnje, na nju idu ljetne sandale zatvorenog tipa. U zimi su to bile čizme s tvrdim sarama ili cipele na žniranje.

Glavni materijal za izradu bio je lan, koji se sijao, obrađivao, te na kraju tkao. Postojale su dvije vrste nošnje, za svaki dan i svečana oprava. One za svaki dan bile su “proste’’, čisti lan, bez boje, nisu bile ukrašene, a što je bila svečanija na obrubu je imala detalje cvijeća ili raznih uzoraka, takozvani šlingali rukav.

– Na njega gore ide prsluk. Prema pričama moje mame i prema sjećanju sam izrađivala prsluke. Sve što se u mojoj kući nalazi je isključivo ručni rad.

Moda se kao i danas mijenjala, a žene su na misu do 1960-tih hodale u narodnim nošnjama. U to vrijeme u Čakovcu je radio farbar koji su tkanine od lana obojio u razne boje. Tako su prsluci bili u crnom, crvenim bojama, ukrašeni cvjetićima. No, većinom su prevladavale siromašne obitelje koje si nisu mogle priuštiti svečanu nošnju, pa se nešto posuđivalo, a primjerice tibet ili marama bila je napravljena od jednog sloja.

Foto: Dora Vadlja

Ostavi komentar