Tea Mikec iz Goričana predsjednica je Udruge dijaliziranih i transplantiranih bubrežnih bolesnika Međimurja, koja u svojih 26 godina života već iza sebe ima godinu dana života na dijalizi i osam godina s presađenim maminim bubregom.
– Meni se bubrežna bolest dogodila iznenada. Bubrezi su mi se jednostavno posušili, završila sam na dijalizi sa sedamnaest godina života, na koju sam hodala godinu dana. Nakon godinu dana sam transplantirana, 21. listopada 2008. Mama Zdenka dala mi je bubreg, a poslije transplantacije sve je bilo dobro. Super se osjećam, a od toga je prošlo osam godina. – u dahu nam je ispričala Tea Mikec iz Goričana, ali bez imalo dramatike u glasu, na koju bi imala pravo s obzirom na to s kakvim se zdravstvenim teškoćama srela u životu.
Roditelji odmah željeli dati zdravi bubreg, pogodan donor bila je majka
Na pitanje kakav je to osjeća tako mlad ostati bez zdravih bubrega, Tea je samo kratko odgovorila da je s vremenom prihvatila tu bolest. Sve je došlo naglo i bez nekih velikih najava.
– Ništa drugo nisam osjećala, ako se izuzme suhi kašalj. Zbog kašlja joj je liječnica opće prakse prepisala sirup protiv kašlja. Pila sam ga, ali mi svejedno nije bilo dobro, nego sve lošije, dok nisam dehidrirala i povraćala. Tada je bolest izašla na vidjelo. Nalazi su pokazali vrijednost keratina tisuću i nije bilo druge, počela sam odlaziti na dijalizu.
Opisala nam je kako izgleda život s dijalizom.
– Nije baš sjajan. Svaki drugi dan po tri i pol do četiri sata mijenja se i pročišćava krv. Puno toga od hrane ne smije se konzumirati, najviše ograničenje je konzumiranje male količine tekućine, kao i voća i povrća s puno kalija, nikako ne sol, šećer. – prisjetila se.
Tei je zdravi bubreg donirala mama Zdenka koja nije dvojila ni trenutak da pomogne svojoj kćeri.
No, to ne znači, kako nam je objasnila, da su majke uvijek pogodni donori.
Zna se desiti da nitko iz obitelji nije pogodni donor, već netko nepoznat izvan obitelji. U njezinom slučaju, na tipizaciji tkiva bili su i mama i tata, ali ispostavilo se da je mama pogodni donor. Podudaranost tkiva otkriva se pomoću tipizacije tkiva i raznoraznih drugih pretraga.
Liječenje traje i nakon transplantacije, ali život je manje-više normalan
No, ni nakon transplantacije liječenje nije završeno. Zapravo ono traje do kraja života. Lijekovi protiv odbacivanja presađenog organa piju se doživotno, a počinju se uzimati odmah nakon transplantacije. U početku je to bilo nekih 15 lijekova dnevno, a sada je to već manje – Tea sada pije 10 lijekova. S vremenom se količina lijekova protiv odbacivanja organa smanjuje, ali nikada se ne prestaju piti. No, unatoč tome kvaliteta života nakon presađivanja organa neusporedivo se mijenja nabolje. – ističe Tea.
– Kao prvo, ne treba odlaziti na dijalizu, što je najveći plus. Jasno, i dalje se treba paziti, posebno virusa i gripa, jer imunitet nakon transplantacije jako padne. Mnoge druge strane života koje su zdravima normalne i na koje ni ne obraćaju pažnju transplantirani doživljavaju kao vraćanje u normalu, posebno što se tiče konzumiranja hrane. Opet se može uzimati i tekućina, koja je u vrijeme dijalize veoma ograničena.
Tea danas i radi, zaposlena je u obiteljskoj firmi. – Ne radim fizičke poslove jer svaka transplantirana osoba ne smije previše fizički raditi, ali moguće je i bavljenje sportskim aktivnostima u obliku rekreacije, kao što su šetnje, biciklizam ili nešto drugo.
Transplantirane žene mogu i roditi
Odgovorila nam je i na delikatno pitanje je li moguće nakon transplantacije imati obitelj, roditi djecu, koje zasigurno najviše zanima mlade žene kojima je presađivanje bubrega jedina opcija. – Moguće je, ali se trudnoća treba planirati unaprijed s liječnicima, da bi se prije promijenili lijekovi i terapija prilagodila trudnoći. Ali, ako su nalazi dobri, uz česte kontrole može se iznijeti trudnoća. – kaže Tea, te dodaje: – Baš nedavno, prije kojih mjesec dana, rodila je mlada žena s transplantiranom jetrom.
