5.6 C
Čakovec
Utorak, 19 ožujka, 2024

25. godišnjica OLUJE: Željko Barić Puki topnik 7. gardijske brigade Puma

Povodom 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja razgovarali smo s Željkom Barićem topničkim 7. gardijske brigade Puma.

Malo je poznato javnosti da u Donjem Kraljevcu u ulici Gornji kraj mirno živi Željko Barić – Puki,  jedan od najodlikovanijih Međimuraca u Domovinskom ratu. Rođen je 1962. godine u Prelogu, roditelji su iz Donjeg Kraljevca, jedna baka je iz Hodošana, a djed iz Kotoribe. Još kao mali odselio je s roditeljima u Sisak, a nakon školovanja zaposlio se najprije u Rafineriji, a zatim u Željezari.  

Početkom Domovinskog rata 1. rujna, 1991. godine, mobiliziran je u pričuvni sastav ZNG-a u 1. Mješoviti artiljerijski divizijun Sisak, skraćeno 1. MAD Sisak, koji godine 1993. mijenja ime u 6. Topnički divizijun Sisak, no ljudi ostaju isti. Kako mu odlično ide matematika, postaje računač za topove. Mješoviti artiljerijski divizijun Sisak smješta se u području Šašine Grede i odsudna je obrana Siska, Hrvatske Kostajnice, Sunje, Komareva, Gline, u biti zadnja crta obrane prema Zagrebu. Kako mu je general Janko Bobetko bio prvi susjed, dobro su se poznavali, on mu povjerava složene zadaće. Bio je to sam početak Domovinskog rata i zauzimanja vojarni. General Bobetko šalje Željka Barića krajem rujna u Varaždin da preuzme osvojene topove i oružje važno za obranu Siska odnosno Zagreba.

– U to vrijeme 1. MAD Sisak već posjeduje nešto topova, zapravo gotovo sve što je u to vrijeme Hrvatska obrana imala: 6 topova kalibra 203 milimetra, kojima su rukovali gardisti iz Zagreba a za koje je osigurana velika količina municije nakon osvajanja vojarne u Delnicama. Kamioni su u Delnice išli šest puta po municiju, prisjeća se Barić.  

Iz  oslobođenog Varaždina je u Sisak stiglo 5 haubica Nora 152 kalibra milimetra,  4 dugocjevna topa kalibra 130 milimetara, samohotke 122 kalibra milimetra,  višecjevni bacač raketa Vulkan s 32 rakete i drugo. Trebao je stići i šesta haubica Nora, no oduzeta mu je putem i odvezena na drugo mjesto gdje je trebala, jer sam imao dozvolu samo za 5 haubica. Borbe na Banovini bile su veoma žestoke, pala je Hrvatska Kostajnica, a da nije bilo osvojenih teških topova, tko zna kako bi bilo. Nebrojeno je puta teška  artiljerijska vatra sprečavala neprijatelja da jurne naprijed te su time spašavani životi branitelja u Sunji i Komarevu, prisjeća se Barić.  

Kao računač na topovima i s velikim iskustvom dobiva čin zastavnika i u travnju 1993. godine stiže po preporuci generala Bobetka u 7. gardijsku brigadu u Varaždin. Iz Siska u Varaždin donosi dragocjeno znanje, mala računala  s hrvatskim programom za topnička oruđa koji je nastao u Glavnom stožeru Hrvatske vojske. 

Po logici stvari, postaje računač za topove u TRD-u (Topničko-raketnom dovizijunu 7. gardijske brigade) gdje uvježbava nadolazeće gardiste. Zapovjednik divizijuna je bivši „tigar“ Knežević (nažalost, već pokojni), a načelnik topništva današnji general bojnik Zdravko Jakob, pomoćnik ministra obrane. Zbog potrebe koordinacije topništva i uvježbavanja, premješten je u 2. bojnu 7. gardijske brigade na dužnost zapovjednika Zapovjednog voda 2. bojne. U to vrijeme bojna ima bateriju minobacača 120 milimetra i 2 RAK-a. Na tom mjestu ostaje do kraja Domovinskog rata.

Kako je iz povijesti Domovinskog rata poznato, pripadnici 2. bojne 7. gardijske “Puma” prvi su ušli u Knin u akciji “Oluja”, čiju 25.-u obljetnicu slavimo u srijedu 5. kolovoza. Zapovjedni vod s minobacačima u Knin ulazi uporedno s pješadijom, prvi položaji su kod željezničke stanice. 

– S nama su kao potpora 2. bojne naši tenkovi, sjećam se Grizlija, na drugom tenku je bio Mrki, na trećem više ne znam. Zapovjednik tenkista bio je Zmija, sve su to nadimci koje pripadnici brigade dobro znaju. Prije toga na Dinari spašavali smo prijatelja Keču koji je bio ranjen, gađao sam bjesomučno da ga izvučem iz zamke i uspjelo je. Za one koji ne znaju, minobacače smo vozili kamionima, takozvanim 110-tkama i 130-tkama, zajedno s municijom. Kako je u Knin dolazio predsjednik Tuđman, radi njegove zaštite promijenili smo položaje, otišli smo naprijed. Osvojeni trofej bojne u Kninu bio je crveni Martićev BMW, kojeg smo pokazivali kao ratni plijen. Otišli smo potom na kratki predah u Pirovac. Nakon toga uslijedile su po Splitskom sporazumu akcije u Bosni, najprije Maestral i potom zadnja akcija Južni potez 8. listopada 1995. godine, kazao je.

Komentira i Haško suđenje našim generalima kojem je temelj bilo prekomjerno granatiranje Knina.

– To nije točno, a niti istina, imali smo pripremu dugu samo deset minuta, no bila je žestoka. 

Pamtim i veselije zgode. U brzim kretanjima zadnjih dana rata u Bosni u našu kolonu tenkova nekako su se uvukla i dva neprijateljska tenka, valjda su mislili da smo njihovi i da se povlače. Sve je bilo prašnjavo, oznake se nisu vidjele. Srpski tenkist me zamolio cigaretu,  ni mi, a ni oni nismo odmah shvatili da je riječ o neprijatelju. Kad smo shvatili, nismo ih imali čime pogoditi, bili su preblizu i u tenkovima. No uputili su se pravo u ruke generala Dudakovića, kojemu je javljeno tko ide. 

Iz Domovinskog rata izašao je kao poručnik, nije mogao dobiti veći čin jer nisam imao fakultet. 

– Prijatelji ratnici me zovu Puki, što je skraćeno od pukovnik, naime, koordinirao sam topništvom u rangu pukovnika. Nisam vojni invalid, a u mirovinu sam otišao 2003. godine.  

Otac me stalno zovu u Sisak, no teško podnosim buku grada, volim kuću i okućnicu u Donjem Kraljevcu, tu imam svoj mir. Sad u mirovini volim obične poslove: kositi travu, uređivati voćke, baviti se vrtom. Imam svoj bicikl, često se vozim, a sam sebi govorim  da se zbog rata nisam stigao oženiti. Susrećem svoje ratnike, nas šezdesetak topnika viđamo se svake godine, ima nas iz Varaždina, Međimurja, Zagreba, Bjelovara, Šibenika. Dalmacije. Ratna sjećanja polako blijede, no nećemo zaboraviti dok smo živi, poručio je Puki završno.

Ostavi komentar

Povezani članci

Ostanimo povezani

43,705FanoviLajkaj
608SljedbeniciSlijedi
0PretplatniciPretplatiti

NAJNOVIJE