U povijesti medicine bilo je mnogo ideja koje su se kasnije pokazale štetnima, ali su dugo bile smatrane znanstveno ispravnima. Jedna od takvih je pristup odgoju dojenčadi koji su zagovarali dr. Luther Emmett Holt i dr. John B. Watson pioniri tzv. “hladne pedagogije”, koji su tvrdili da djecu treba odgajati strogo, bez emocija i kontakta, kako bi postala snažna i samostalna. Savjetovali su roditeljima da dijete ne maze, ne podižu dok plače, da ga hrane po točnom rasporedu i, ono najgore, da ga puste da samo zaspi, makar i u plaču.
Dr. Holt, pedijatar s kraja 19. i početka 20. stoljeća, tvrdio je da ne treba reagirati na dječji plač jer će se tako razviti zdravija pluća. Promicao je ideju da se beba “ne smije razmaziti” i da je roditeljska uloga više nadzorna nego emocionalna. Njegove preporuke uključivale su ograničavanje fizičkog kontakta, hranjenje po strogoj satnici i izbjegavanje maženja.
Slične, čak i rigidnije stavove imao je dr. John B. Watson, psiholog i otac biheviorizma. Watson je vjerovao da emocije kvare dijete. Savjetovao je roditeljima da nikada ne ljube, ne maze i ne drže dijete u naručju bez razloga. U knjizi “Psychological Care of Infant and Child” iz 1928., poručivao je: “Nikada nemojte dijete ljubiti, neka zna svoje mjesto.”
Tragično, Watsonov osobni život pokazuje koliko su ove ideje bile opasne – njegova su djeca oboljela od depresije.
Što danas znamo?
Kao majka, svakodnevno svjedočim koliko je važna emocionalna povezanost između majke i djeteta. Današnja znanost potvrđuje da su dodir, kontakt očima, prisutnost i nježnost ključni za zdrav neurološki i emocionalni razvoj djeteta.
Kada bebu pustimo da sama zaspi u suzama, njezin mozak ulazi u stanje stresa, a tijelo luči hormon kortizol. U ranoj dobi, ponavljano izlaganje stresu može imati dugoročne posljedice na neurološki razvoj i sposobnost emocionalne regulacije. Plač novorođenčeta nije manipulacija, već jedini način komunikacije. Odgovaranje na plač gradi povjerenje, sigurnost i zdravu privrženost.
Ono plače jer mu nešto treba; blizina, hrana, sigurnost, utjeha. Kad ostavimo bebu da plače, a ne reagiramo, ono ne “nauči zaspati samo” ono samo nauči da nitko neće doći. Tada se tijelo povlači u stresnu tišinu. Možda zaspi, ali ne zato što je mirno, nego jer se predalo.
Biti mama u današnjem svijetu već je dovoljno teško, od savjeta s interneta, očekivanja okoline, do nesanice i iscrpljenosti. Dodatan pritisak da ne razmazimo dijete može samo pojačati osjećaj krivnje. A istina je da je najprirodnije i najpotrebnije da dijete osjeti da ste tu. Da ste prisutni, topli, nježni i da mu svojim zagrljajem kažete: “Siguran si.”
Nema ničeg pogrešnog u tome da nosite dijete, dojite ga na zahtjev, uspavljujete ga uz pjesmicu ili ga jednostavno gledate dok spava. Upravo kroz te male trenutke stvarate temelje za emocionalno stabilnu osobu. I ne, nećete ga time “pokvariti”. Upravo suprotno, gradite snažno, empatično i sigurno dijete.
Uspavljujte svoju bebu. Budite tu kad plače. Nosite je. Ljuljajte. Pružite joj sigurnost sada, kako bi jednog dana bila samopouzdana i emocionalno stabilna osoba.
Ako se pitate radite li “previše”, nosite previše, dojite predugo, ne ostavljate dijete da zaspi samo znajte da radite ono što je ispravno. I da je upravo to roditeljstvo koje ostavlja dobar trag.
> Samoregulacija djece u doba ekrana
