Financijski proizvodi za potrošače

Štednja se definira kao radnja kojom se stvara zaliha čega (npr. novac). U Hrvatskoj se pojam štednje pretvorio u sinonim za manje račune javnih usluga ili roba što dovodi u zabludu potrošače jer plaćanjem manjih računa ne stvaraju zalihe novca. Ono što banke „prodaju“ potrošačima pod štednjom je „zarada“ na kamatama po sredstvima koje je potrošač povjerio banci da raspolaže s njima, a takva štednja je u Hrvatskoj na razini retorike.  

Kamate na štednju su male i ne prelaze 1% čak i ako se oroče sredstva na manje od dvije godine, te je jasno da takva financijska politika ne stimulira štednju.

Banke u Hrvatskoj nemaju u ponudi npr. „Štednju za kupovinu automobila“, „Štednju za kupovinu poljoprivrednih strojeva“, „Štednju za turistička putovanja“ itd., ali sve imaju „Kredit za kupovinu automobila“, „Nenamjenski kredit“ itd. Postoji jedino u povojima „Stambena štednja“ koja nema nikakve sigurnosti, što je pokazala praksa, da će država zaista isplatiti „bonus“.  

Banke u kreditnim ponudama potrošačima ne preuzimaju nikakve rizike, pače njihov proizvod je višestruko i skupo zaštićen, a posljedica je preko 50% blokiranih potrošača upravo od strane banaka. Zaštita potrošača jedna od prioritetnih politika EU, ali hrvatski potrošači to još ne osjećaju. Politika „kredit svima i svakome“ je neprihvatljiva u državi koja brine o svojim potrošačima. Život na kredit je lažno blagostanje, koje ima drastične posljedice stvaranja vojske beskućnika.

Liberalizacija bankarskog tržišta je u Hrvatskoj pretvorena u anarhiju, gdje su potrošači pušteni na milost i nemilost financijskih institucija. Hrvatska u odnosu na broj stanovnika ima duplo više banaka nego razvijene države Europske unije, a koje većinom imaju svoje poslovnice i u Hrvatskoj, gdje zarađuju da bi poboljšali uvjete za potrošače u matičnim zemljama.

Tako će kod kupnje automobila na kredit u zemljama “starijim” članicama EU potrošač platiti vrlo niske kamate, čak ispod 1%, dok će potrošač u Hrvatskoj za taj automobil pri kupnji na kredit platiti cijenu dva automobila.  

Postavlja se pitanje mogu li to potrošači mijenjati?  Odgovor je jednoznačan – “DA”! Uvjet je da potrošači sami odlučuju što kupiti i gdje će trošiti svoj novac. Tržište funkcionira, pa ako se potražnja za kreditima drastično smanji, financijske institucije će biti primorane davati povoljnije uvjete i spuštati kamate. To je ostvarljivo ako se potrošači organiziraju u udruge za zaštitu potrošača te organizirano utječu na financijsko tržište jer potrošači su regulatori tržišta.

Ostavi komentar