Tisuće riječi potrošili smo pišući o tome zašto su ljudi otišli iz Hrvatske, a malo ili gotovo ništa, zašto smo ostali. Svatko ima svoje razloge i za ostanak i za odlazak. I inat je među njima i s jedne i s druge strane.
Male zemlje kao što je Hrvatska ranjivije su i izloženije iseljavanju, ali ako se zagledamo u povijest Europe, zapravo svaki narod ima svoje iseljenike. Pune su ih obje Amerike i Australija.
Migracije su u krvi čovječanstva i nikad nisu prestale. Ljude u potrazi za boljim životom ništa ne može zaustaviti, ni žice, ni prirodne prepreke, ni granice.
Jednako tako ni u ostanku. Da nije tako, ne bi ljudi živjeli u najnegostoljubivijim predjelima i pod nepovoljnim okolnostima. Tako je i u Hrvatskoj. Dva susjeda koji žive pod podjednakim okolnostima donose različite odluke. Jednome će okolnosti biti okidač za odlazak, drugome to neće pasti ni na pamet. Ima nečega u ljepoti osjećaja da si svoj na svome. U tome da ne želiš napustiti svoj dom ni iduće proljeće propustiti cvjetanje narcisa u svom dvorištu.
U stranoj zemlji uvijek si stranac. Dobit ćeš posao koji drugi ne želi raditi ili popuniti prazno mjesto koje oni nemaju čime popuniti. I ma kako se trudio, najviše pozicije uvijek će prvenstveno biti rezervirane za domaće ljude jer svoji imaju najviše povjerenja u svoje. Neupitno je da će pod jednakim okolnostima domaći dobiti prednost. To je ona sitnica koja će vas boljeti u stranoj zemlji, ma koliko zarađivali.
U početku veća zarada nego kod kuće donosi veliko zadovoljstvo. Ali sigurno ste se upitali zašto ljudi koji desetljećima rade u inozemstvu kuće grade doma. Vraćaju se svom domu kao rode svake sezone.
Ima nečeg specifičnog u mentalitetu ljudi koji rade u inozemstvu. Oni su u neprestanom procesu uređenja i preuređenja već lijepo uređenih kuća. Kao da žele biti vidljivi. Gledajte me, uspio sam! U stranom svijetu naši su ljudi uglavnom nevidljivi, mali kotačići koji grade tuđe gospodarstvo. I strancima su uglavnom samo zbog toga i važni. Svoj uspjeh ne mogu mjeriti u stranom svijetu, već u očima svojih susjeda i bliskih ljudi. U njihovim očima žele vidjeti odobravanje i divljenje, pa čak i koje zrno zavisti. To hrani njihov osjećaj da se žrtva odlaska u strani svijet isplatila.