Već dvije godine zaljubljenici u folklor ne mogu na poštenu probu, a sve zbog pandemije. Kao da nas virus sve želi globalizirati i ujednačiti.
No, narodno stvaralaštvo ili ono što je ostalo od folklora je i prije dolaska virusa u Međimurje bilo u svojevrsnoj krizi identiteta. Društvene zajednice su demokratizacijom toliko razgranale svoje interese da je sve manje mladih ostajalo za folklor, a tako je i danas. Ako se ne započne u osnovnoj školi, ništa od međimurskog narodnog plesa ili popevke, mladi će čovjek otići nekamo.
U kulturno-umjetničkim udrugama i društvima u Međimurju cijela sfera narodnog stvaralaštva ostavljena je na milost i nemilost općinama i gradovima, a bez jake kulturne politike, te muzejima. Iz županije pak nema dovoljno poticaja. Na taj je način zapravo stvoreno bezvlašće, kad nema jasnih kriterija, dozvoljeno je gotovo sve, pa može i gotovo ništa. Isto je kad postoje pogrešni ili subjektivni kriteriji.
Radi istine treba reći da bi bez podrške politike u kulturi identitetni folklor propadao još brže. Od tridesetih godina prošlog stoljeća, kad je započeo scenski način prikazivanja narodne kulture na pozornicama, u Međimurju je gotovo svako selo imalo drugačije narodne običaje temeljene na seljačkoj kulturi i to je bilo pravo bogatstvo. Sredinom pedesetih godina politika gubi interes za seljaštvom i preferira radničku klasu.
Kasnijim smotrama folklora u Zagrebu i Vinkovcima, kod nas u Donjoj Dubravi i drugdje, stvoren je privid uspješnog razvoja kulture kroz ples i međimursku popevku, danas već pod zaštitom UNESCO-a.
Ono što je moguće napraviti odmah je povećati prihode društvima i nametnuti im mnogo bolje i jasnije kriterije. Nogometaše ocjenjuju po kvaliteti, vatrogasce stalna bodovanja i natjecanja, a za folklor gotovo da nikog nije briga, ako je tu, onda dobro, ako nije, onda također dobro.
Za takvo stanje u međimurskom folkloru i kulturno-umjetničkim društvima krivi su ponajprije svi oni koji odlučuju, kako u općinama tako i u gradovima i županiji te u Ministarstvu kulture. U Francuskoj su akademičari nekad davno slike impresionista izbacivali na ulicu. Danas, stoljeće kasnije, ti isti gladni impresionisti donose Francuskoj i Parizu ogromne prihode.
U demokratskoj Hrvatskoj stoljeće kasnije je danas gotovo isto. Gladni novčanih poticaja, putovanja, nedostatka dobrih voditelja, političke pažnje i nedovoljno cijenjeni, kulturno-umjetnički amateri plesači i glazbenici odnosno ljubitelji narodnog stvaralaštva, izbacuju se doslovno na ulicu, ne djeluju. Nitko ih više ne treba pa ni općine jer ima boljih atrakcija. Čast izuzecima kojih u ovom identitetnom košmaru ipak ima.
