Zašto se mijenjamo puževim koracima?

Živimo u vremenu sve većih i bržih promjena. Tko im se ne prilagođava, stagnira ili pada. Badava se daje otpor promjenama, treba se uhvatiti u koštac s njima. No ljudi imaju veliki strah pred promjena, puno je lakše funkcionirati unutar svoje komfort zone gdje sve poznaješ i sve znaš raditi.

Naše školstvo mijenja se puževim koracima. To već znaju i ptice na grani. Svaka čast onim pojedincima, učiteljima i profesorima koji se to trude na sve moguće načine promijeniti. No takvih je ljudi premalo, samo kap u oceanu. U Hrvatskoj imam osjećaj da se samo puno filozofira ili razglaba, a malo toga pokrene u praksi. Ili kad se i nešto pokrene, to onda jako kaska s ostalima, godinama, a možda i desetljećima.

Sjećam se da su mi kao djetetu govorili puno uči, dobi odlične ocjene da možeš  imati dobar posao i puno zarađivati, da se ne mučić kao što smo se mi mučili u životu. Vjerujem da su takve savjete slušali i mnogi drugi. Danas kada zakoračiš u svijet tržišta rada i brzo shvatiš da profesionalni uspjeh nema veze sa školskim ili akademskim uspjehom. Ako ima, to su zaista samo mali postoci. Barem je tako u Hrvatskoj, za druge ne mogu komentirati.

Školstvo ti danas daje samo teoretsko znanje, koje je uz to i zastarjelo. Prakse ima jako malo, na nekim fakultetima je uopće ni nema pa onda ispadne da nakon pet ili šest godina ništa ne znaš raditi. Pitam se zašto primjerice u Engleskoj postoji omjer  teorije i prakse 30 naprama 70, a na višim godinama studija još i više u korist prakse.

Mladi ljudi tek nakon završetka studija shvate kako funkcionira ovaj naš svijet, a to zna ostaviti jako gorak okus u ustima. Zbog toga se naše obrazovanje mora nastaviti i nakon toga, ono obrazovanje koje ti pomaže u stvarnom životu i na poslu, sve ono što vam nikad nisu rekli u školi. Trebamo što prije progledati izvan okvira. Što prije to shvatimo, to je bolje za nas  ako želimo biti uspješni.

Ostavi komentar