Pojavio se zanimljiv politički fenomen primijećen u mnogim zemljama Europe čak i s dugom demokratskom tranzicijom, a ne samo s tankom koricom kao kod nas. Izražena sklonost prihvaćanju jake države i jakih lidera. Što se to prelomilo u građanima da se ne osjećaju dovoljno jakima i odgovornima upravljati sami svojom sudbinom?
Krah neoliberalizma? Kao da se ljudima zgadio i dozlogrdio i sada traže zaštitu od njega, videći dovoljno moćnog zaštitnika u državi.
Slično je kao u životinjskom svijetu, spas od prijeteće opasnosti traži se u krdu. Pojedinac se u njemu osjeća zaštićeniji od egzistencijalne ugroženosti.
Kod političara je naznaka te promjene kod građana znak za novu ulogu: mesije, spasitelja, vođe krda, čopora ili jata.
Vidljivo je pritajeno divljenje vođama “koji se u krizi brinu o svom narodu i nacionalnim interesima”. To nije ništa drugo, nego sirenski zov potencijalnim vođama koji su spremni preuzeti tu ulogu.
Biračko tijelo nije nedužno, kako se često narodu zna tepati, već s političarima plešu zavodljivi tango, obožavanja i mržnje.
Tako da hod u slijepu političku ulicu, pad u provaliju promašenih politika, nije samo krivnja vođa nego i naroda koji je s vođom plesao tango.
Čak štoviše, vođe bi imali pravo na prigovor na “svojevrsnu izdaju”, jer na kraju samo vođa, ako je pogriješio, visi, a narod se “brani šutnjom”. Cijenu pogreške dakako plaća i narod, ali je krivica slojevita. Kao i do zločina, i do nje vodi složeni niz događaja. Grijeh propusta nije samo grijeh političara, već i njihovih građana. Malo je tko od nas spreman biti beskompromisan. I uvijek na visini zadatka. Svaki put, kad smo se trebali izložiti, a radije smo stali u zavjetrinu, mi smo pridonijeli lošem tijeku događaja.
Tako da i ovaj sirenski zov vođama da nas oslobode nesigurnosti i neizvjesnosti u sebi već sadrži zamku. Koliko visoku ćemo platiti, to budemo otkrili kad ceh dođe na naplatu. Prije nego počnemo političarima slati sirenske signale, moramo raščistiti s time želimo li ih “oženiti za vlast” ili s njima samo koketirati.
