Povijest oporezivanja nije bajna niti sjajna, a svodi se na činjenicu da su porezi nastali zbog potrebe vlasti, koja se postavljala iznad onog najmanjeg naroda, kao sveznajuća i besmrtna, da se financira, da živi u blagostanju i luksuzu, na tuđim leđima i do tuđeg rada. Da bi se ipak u tome nekako zadovoljilo i sam narod, njihovim novcem vlast je radila određenu infrastrukturu u javnom prostoru, gradila i uređivala škole, bolnice, sela i naselja, no prioritet vlasti je bio uvijek prvo namiriti sebe, a tada s ostatkom raspolagati “za dobro naroda”. Tako i danas imamo općine kojima veći dio proračuna odlazi na plaće djelatnika, pa što sitno ostane, to se “raspodjeljuje” za neke javne svrhe. Ima li smisla profesionalni načelnik u općini s dvije tisuća stanovnika? Što radi osam sati dnevno?
Realno, ni danas se porezne obveznike ništa ne pita. Na izborima koji se uredno odvijaju svake četiri godine, ili povremeno malo češće (i to samo ako se poremete neki interni interesi određenih političkih aktera pa budu prijevremeni izbori), građanima se lukavo u političkom programu serviraju i neka porezna obećanja koja se, po dobivanju vlasti, redovito ne ispunjavaju. Izbori se tako dobivaju na emocijama glasača, posebno na starim ideologijama, na starim i tuđim bitkama i ratovima, na podjelama, na povijesnim događajima i spomenicima, a ne na realnoj svakodnevici. I tako raspodjela “javnog” novca, onog koji se prikupi oporezivanjem, dođe u svačije ruke, a što je više novaca na jednom mjestu, veće su ambicije različitih interesnih skupina da dođu u doticaj s njima.
Danas, u modernija vremena, kada je ipak jedan dio populacije donekle obrazovan, shvaćamo da prikupljanje poreza ne smije imati svrhu financiranja osoba koje smo izabrali da vladaju, nego upravo financiranje i uređenje zajedničkih potreba svih građana. Vlast mora postojati radi nas i raditi za nas, a ne da mi radimo za nju, a tada se vjerojatno ne bismo bunili i kada bi porezi bili i veći nego su danas. Ali situacija nije takva. Javna usluga nije dovoljno niti dobra, niti kvalitetna, a zakoni i propisi te zatvorenost tržišta nam ne omogućuju alternativu.
Poreze ne volimo plaćati jer ne vjerujemo onima koje smo izabrali da vladaju. A ne vjerujemo im zbog toga što na specijalistički pregled kod liječnika čekamo po više mjeseci (iako se iz naših plaća uredno izdvajaju tisuće kuna za financiranje zdravstva), zbog toga što vidimo da lokalni čelnici žive bolje nego su živjeli prije nego smo im dali povjerenje da upravljaju našim novcem (a nama samima nije bolje), zbog toga što se mandat jednog lokalnog čelnika može svesti samo na uređenje gradske fontane ili kanalizacije (pri čemu su kroz njegove “ruke” tijekom četiri godine mandata prošli milijuni našeg tzv. javnog novca). Poreze ne volimo plaćati jer, iako redovito nasjedamo na populističke fore, osjećamo da iz nas zapravo neprestano rade budale kada nas uvjeravaju da su državne subvencije i spašavanja proračunskim novcem potrebne za već vidljivo propale javne firme. Poreze ne volimo zbog toga što imamo osjećaj da nam se neprestano samo uzima i otima, bez lijepe i svrsishodne posljedice toga.
No, u povijesti su se zapravo, još nasilnije nego danas, naplaćivali porezi, a besmislenih i suludih poreza bilo je oduvijek. Tako se u Rimskoj državi plaćao porez za javne zahode, u Engleskoj porez na broj prozora, u Italiji porez na vožnju biciklom zbog uništavanja puteva, a još prije u Rusiji se za vrijeme jednog cara plaćao porez na bradu kod muškaraca.
Nadamo se ne samo da naša današnja vlast ipak nije toliko kreativna i da nećemo dobiti neke nove sulude poreze nego da ćemo s vremenom i mi sami postati dovoljno financijski pismeni da počnemo od vlasti javno i samouvjereno zahtijevati kvalitetniju raspodjelu našeg zajedničkog novca.
