[layerslider id=”7″]
U borbi za radno mjesto, nezaposleni često prolaze različite neugodnosti. Ne samo da su uvijek u inferiornom položaju naspram budućeg poslodavca i osobe koja vrši ispitivanje njihovih sposobnosti za radno mjesto za koje se natječu, već su suočeni s mogućnosti da odgovaraju na pitanja na koja jednostavno ne žele odgovoriti, a najčešće se tiču njihove osobne obiteljske situacije.
Iako Zakon o radu propisuje da se prilikom postupka odabira kandidata za radno mjesto i sklapanja ugovora o radu, kao i tijekom radnog odnosa, ne smiju od radnika tražiti podaci koji nisu u neposrednoj vezi s radnim odnosom, isto se često događa. Ako radnik ne želi odgovoriti na tražena pitanja, stavlja se u situaciju da se sam potencijalno diskvalificira za radno mjesto koje želi dobiti. Također, ako se kandidatu na razgovoru za posao i postavi neprimjereno pitanje, on na isto ima pravo neodgovoriti, a za samog poslodavca su predviđene i kazne, u slučaju da kandidat nakon toga pokrene radni spor. No isto se događa izuzetno rijetko, s obzirom na to da je dokazivanje toga često teško.
S druge strane, kada bi naše tržište rada bilo slobodnije, kada bi se u društvu konačno počeo razvijati osjećaj želje za napretkom i razvijanjem novih tržišnih odnosa, umjesto neprestane borbe za mali komad onoga što već postoji, niti bi se poslodavci zamarali s privatnim životima radnika niti bi radnici bili dovođeni u situacije da iznose nepotrebne činjenice sebi doslovno nepoznatim osobama.
Naime, u razvijem i slobodnijim ekonomijama bitne su sposobnosti i stručne karakteristike osoba koje se zapošljavaju, a ne nečija privatna sfera ili moguća poznanstva s osobama na pozicijama moći i odlučivanja u nekim hijerarhijama. U dinamičnim društvima, kakvo naše definitivno još uvijek nije, bitan je cilj i kvaliteta određenog posla te se za to biraju najbolji. Također, promjene u radnim mjestima radnika su učestale i normalne jer napreduje društvo, zaposlenici stječu neprestano nova iskustva, a poslodavci se ne bave s nebitnim činjenicama. Oni poslodavci koji funkcioniraju na naveden način time dokazuju da nisu skloni napretku, već samo poslovnom vođenju po ustaljenim obrascima ponašanja koja ih dugoročno ne vode u razvoj poslovanja.
Zbog današnje situacije i visoke nezaposlenosti, mnogi često idu linijom manjeg otpora i pristaju na sve, samo da bi dobili željelo radno mjesto i osigurali si životnu egzistenciju. Ipak, ako se kandidatu na razgovoru za posao i postave ista pitanja, trebao bi se zapitati želi li uopće raditi kod takvog poslodavca koji, realno, nema najpozitivniju perspektivu, a također niti vjerojatno kvalitetno razvijene međuljudske odnose unutar radnog kolektiva.
