Desetljećima je Međimurje bilo ponosno na svoju malu lokalnu decentraliziranost, na ravnomjerni razvoj svih naselja. Komunalni standard u selu i gradu bio je izjednačen, pa ipak skoro bi rekli preko noći počela je velika seoba sela u grad. Sela u Međimurju počela su izumirati doduše ne tako dramatičnim tempom kao u Slavoniji. Sljedeći popis stanovništva ogolit će našu novu stvarnost. Sve stariju dobnu strukturu stanovnika naših sela. A što će tek biti za desetljeće – dva! Raste broj praznih kuća. Kada se prvi put na ogradi ili balkonu neke međimurske hiže pojavio transparent o njezinoj prodaji malo smo se lecnuli. Sada su ti transparenti već posvuda.
Međimurci su se nekada natjecali jedni s drugima i gradili kat ili barem šaru više od susjeda. Sada je trend potpuno suprotan. Počela je jagma za čim manjim i štedljivim stanovima.
Mirovine su male, nitko ne želi robovati skupom zagrijavanju kuća zimi. Više ništa nije jeftino, ni plin ni drva.
Velika seoska dvorišta ne služe ničemu. Međimurska sela prestala su biti mala gospodarska dvorišta sa štalama, svinjcima i kokošinjcima. A pretvarati ih u lijepe okućnice, kao i njihovo održavanje skupo je i naporno.
I zato svatko tko ima neku svoju ušteđevinu, kada je čuvanje novca u banci neisplativo, kupuje nekretninu i seli u manji prostor koji ne iziskuje visoke troškove režija, ni zamorno održavanje.
Kućama su cijene niže nego ikad, jer trenutno nisu na cijeni, posebno izvan grada. Uzrok je i prometna nepovezanost javnim prijevozom.
Svugdje morate ići autom, osim ako ne živite u Čakovcu.
Tako se nastao neviđeni pritisak na seljenje u grad. Takve seobe nije bilo od vremena kad se gradio čakovečki Jug. Trend je živjeti u energetski jeftinim stanovima od kojih se gotovo u kućnim papučama može svugdje, do trgovačkog centra, kafića, liječnika, izložbe.
Živjeti petnaestak kilometara udaljenom ma kako komunalno opremljenom selu s dvorištem i zelenilom preko noći je izgubilo na vrijednosti. Možda je to trenutna moda, a možda i nepovratni proces.
