Nakon godišnjih odmora stigla je jesen s najavama prosvjeda i štrajkova. Tko prijeti štrajkom? Svi redom korisnici javnog proračuna. Zaposleni u školama, djelatnici u zdravstvu, radnici propalih brodogradilišta u koja su ulupane državne milijarde, čak i šoferi autobusa koji rade za privatnika, ali traže više javne love za javne koncesije kako bi dobili veće plaće. Vrhunac apsurda je vijest o nacionalnoj mirovini za sve, pa i za one kojima se nije šljakalo ni onih, minimalnih, 15 godina radnog staža.
S pozicije ovog mjesta bilo bi zaista bezveze da pljuckam po onima koji nam podučavaju djecu ili nas liječe. Međutim, kada slušam njihove sindikaliste nikako da čujem, osim da treba podići plaće i poboljšati uvjete rada, zahtjev za pravim promjenama u našem sve bolesnijem javnom sustavu.
Nigdje nema nikakve najave, osim podizanja plaća, mijenjanja lošeg i loših u njemu kako bi se došlo do realnog povećanja plaća. Najave da prvenstveno treba napraviti reda kako bi bilo više novca za one koji zaista rade u javnom sektoru, za razliku od onih koji samo dolaze na posao ili čak ni to jer su uglavnom “na bolovanju” i slično. Dodajući da primaju iste ili slične plaće kao i oni koji se pretrgavaju od posla umjesto njih.
S obzirom na to da su u pitanju visoko obrazovani ljudi, oni bi prvi trebali biti kotač promjena ne samo u ta dva sektora, već u svim drugima. Mnogima od njih dobro je poznato što znači i kako se radi u privatnim zdravstvenim poliklinikama, a kako u državnim. Umjesto da pokrenu promjene, da se teži k tome da zdravstvena usluga u državnim bolnicama bude što bliže privatnih, većina ih žele zadržati status quo uz veće plaće.
Što je potrebno prvenstveno napraviti u javnom sektoru obrazovanja i zdravstva, ali i svima drugima? To je prije svega ukidanje socijalističke uravnilovke prema kojoj će svi biti isto plaćeni i dobivati najbolje ocjene 4 ili 5 od onih koji ih ocjenjuju. Nigdje nema više odlikaša nego u hrvatskom javnom sektoru iako sve studije govore da je među najneučinkovitijima ne samo u EU, nego i puno šire.
U potpunosti se slažem da treba povećati plaće učiteljima/nastavnicima/profesorima i medicinskim sestrama, kao i mnogima drugima, ali samo ako se istovremeno uvede meritokracija u kojoj će javne poslove raditi oni koji će za njih biti najbolje kvalificirani, koji će biti spremni preuzeti odgovornost, a plaćeni po kvaliteti izvedbe, a ne zbog toga “jer je to tako unaprijed određeno”. Da se bolje vrednuju i financiraju vrsni, a otpuštaju neradnici i svi drugi koji imaju “nekakvih” problema, odnosno uopće ne obavljaju poslove koje bi trebali i jedino mogu “preživjeti” s iznadprosječnim plaćama tu gdje je otkaz nemoguće dobiti.
Naravno da u takvom sustavu ne bi mogli raditi svi kao što je to danas slučaj, nego bi ostali samo oni koji to radom i rezultatima zaslužuju. Ali oni koji bi ostali dobili bi bolje plaće, a eventualne “rupe” popunili bi oni koji sada ne mogu uopći ući u taj sustav ili oni kojima je bilo pun kufer svega, koji su možda i otišli vani jer više nisu mogli gledati kako netko radi, a netko se šverca i svi dobivaju isto.
Oni izvrsni u javnom sektoru kao da nisu svjesni da se ne moraju bojati promjena, jer bi oni prvi profitirali od onog što je potrebno mijenjati. Promjena se boje samo oni koji su naviknuti da se ništa ne mora mijenjati, a najmanje oni sami.
Za razliku od hrvatskog javnog sektora u kojem pred desetak godina krize nije bilo gotovo nikakvih otpuštanja, ni rezova, u realnom su propale mnoge firme. Više od 100.000 ljudi ostalo je bez posla, mnogi su morali promijeniti zanimanja, prekvalificirati se ili pokrenuti vlastiti biznis kako bi imali novo radno mjesto i plaću. I nije svima to uspjelo, mnogi su morali iseliti ili se još uvijek koprcaju s puno manjim plaćama nego je to prosjek javnog sektora.
Ono što posebice zabrinjava je to da posljednja dva mjeseca stižu signali iz Njemačke i Italije da je na vidiku velika mogućnost slične recesije. Za nju se hrvatski realni sektor već debelo priprema, traži se nova tržišta i novi poslovi kako bi spremno dočekao otkazivanje narudžbi ili gubljenje dosadašnjih tradicionalnih partnera.
Umjesto da se i u javnom sektoru počinje razmišljati kako konačno pokrenuti reforme kako bi rasteretili one koji pune javne proračune, posebice ako kriza koja se ozbiljno najavljuje zaista dođe, od njih stiže pritisak da jedino što ih zanima u ovom trenutku su “plaće i uvjeti rada”.
Zaštićeni radnici javnog sektora to mogu raditi bez problema, dok ih za one koji pune javne proračune, a sutra bi mogli ostati bez posla, nije previše briga.
