U Domovinskom ratu dobili smo svoju državu Hrvatsku. Ona se deklarira kao slobodno i demokratsko društvo u kojem će svi živjeti bez straha nakon “mračnog komunističkog doba”.
Međutim, ovo što se događa u zadnje vrijeme je sve samo ne to. Doduše, nikome ne prijete da će ga “popapati mrak”, već su posljednice puno suptilnije.
Tako se obični građani više uopće ne usude u javnost izađi sa svojim problemima, eventualno s inicijalima ili anonimno s time da su redakciji poznati podaci.
Radnici u privatnim tvrtkama ne žele govoriti protiv gazde, već radije šute i trpe ili pak spakiraju kofere i put pod noge.
Ništa bolje nije ni u javnim i državnim poduzećima i ustanovama. Može se slobodno reći da svi vode politiku: Ne talasaj, odnosno onom starom, svima dobro poznatom uzrečicom: Ne bi se štel mešati.
I onda nije čudno da se zamračuju milijuni, da moćnici i ljudi s debelim zaleđem rade što hoće, jer, eto nitko im ništa ne može. U stvari može, ali jednostavnije im je prešutjeti, sagnuti glavu jer pognutu glavu mač ne siječe.
Sad pak se postavlja pitanje, što dalje i dokle tako? Tu i tamo u medijima iskoči pokoji slobodni strijelac i onda nad njim krene neviđeni linč pod kojim bi se malo slabiji karakter slomio. Želimo li i dalje tako živjeti, okretati glave nad nepravilnostima, buniti se samo za obiteljskim stolom ili šankom u kafiću? Nije li vrijeme da dignemo glavu i kažemo bobu bob, a popu pop. Prilike imamo jer izbori kucaju na vrata. Doduše, s predsjednikom si i ne možemo puno pomoći jer on nema puno ovlasti, ali zato možemo i moramo odraditi svoju dužnost na lokalnima. Jer ono što izaberemo, to ćemo i imati. I ne samo to, naša vlast je tu zato što smo ju mi izabrali, živi, ustvari uživa na našoj grbači i za to treba podnijeti račun. Na kraju krajeva, i mi za sve podnosimo račune. Štoviše, neke stvari plaćamo i po nekoliko puta jer samo šutimo i mislimo da to tako treba biti. Brus! Zakoni nisu zabetonirani i ako nisu dobri, mogu se mijenjati.