Problema zbog kojih nam je mirovinski sustav u katastrofalnom stanju smo svi svjesni, ali zakonski okviri i propisi, a najviše ponašanje vlasti i cijelog sustava koji je „nakačen” na novac poreznih obveznika, pokazuju da nam za sada spasa baš i nema.
Današnje mlade generacije, ako žele, mogu jedino maksimalno zapeti i dio vlastito zarađenog novca samostalno štedjeti na neke druge načine, niti ne računajući na mirovinu koju će jednog dana dobivati iz državnog proračuna temeljem generacijske solidarnosti. Dovoljno novaca za solidarnost tada više neće biti.
No, u drugim dijelovima svijeta, posebno onima pro-tržišno orijentiranima, mladima se za štednju za umirovljeničke dane pružaju nama neshvatljive prilike u zarađivanju do te mjere da oni mogu planirati svoj odlazak “u mirovinu” već krajem tridesetih ili početkom četrdesetih godina života. Naime, radi se o mladim osobama koje su se odlučile na izuzetno skroman život od svojih prvih radnih dana u dvadesetim godinama života, istovremeno se maksimalno i marljivo posvećujući poslu, zarađivanju i štednji, tako da kroz petnaestak godina rada mogu steći dovoljno veliku ušteđevinu od koje će nakon toga moći živjeti bez da dalje rade.
Plan tih mladih osoba je najčešće nakon stjecanja određene svote novca posvetiti svoj život putovanjima ili hobijima ili već nečime što će im donijeti životno veselje ali ne i novac. Za naše okruženje u kojem živimo glavno pitanje je: da li je uopće moguće uštedjeti dovoljnu sumu novca kroz petnaestak godina života? U Hrvatskoj, zbog njezinih visokih poreznih opterećenja, ali najviše zbog premalo tržišnih mogućnosti i premalo slobode u radu i zapošljavanju, izuzetno teško. Za mogućnosti takve štednje potrebno je imati iznadprosječno dobro plaćen posao te živjeti po strogim rigoroznim pravilima trošenja odnosno ne-trošenja novca, pri čemu prednost ima novac koji se štedi naspram novcu koji se troši.
Za sada, oni koju su u tome uspjeli i već žive život „umirovljenika” u svojim ranim četrdesetima, čini se da su sretni. Posvećuju se isključivo i upravo onim stvarima koje vole te životno vrijeme troše na događaje i osobe koje žele u svojem životu, budući da se ne moraju zamarati s radnim vremenom, obavezama prema poslodavcu ili osobama iz radnog kolektiva koje im možda ne odgovaraju. Mogućnost stvaranja vlastite ušteđevine do 35. ili 40. godine života je za hrvatske uvjete gotovo nepojmljiva, a najčešće bi u pogledima drugih bila vođena sa zavisti, predrasudama i pitanjima odakle nekome toliko novca da ne mora više ništa raditi u životu. No, sve je uvijek u stanju svijesti, u onome kako svijet doživljavamo i što od samog života očekujemo. Svijet je mnogo veći nego što mislimo, a s obzirom na to da se sami ne znamo trgnuti iz učmalosti u koje smo kao država upali, zasigurno ne bi bilo loše pogledati na život u drugim dijelovima svijeta i prilikama koje se tamo pružaju.
Nažalost, hrvatski uvjeti teško ostavljaju slične mogućnosti mladima koji niti s tridesetogodišnjim radnim stažom i klasičnim zaposlenjem neće moći doseći ono što je moguće u drugim državama već za upola kraće vrijeme. Hrvatske mirovine će s godinama biti sve manje i manje, stoga je potrebno nekim novim zakonskim okvirima svima nama dati druge mogućnosti da štedimo za mirovinu. Idealno bi bilo da svatko može apsolutno sam odlučiti na koji način će štedjeti cijelih 20 posto od svoje bruto plaće koliko mu se mjesečno oduzima od njegove zarade za mirovinski sustav, pri čemu se trenutno samo 5 posto uplaćuje u individualnu kapitalnu štednju, a čak 15 posto za već postojeće umirovljenike. Za postojeće umirovljenike država bi trebala naći neke druge mogućnosti isplate njihovih mirovina i početi „zatvarati” uplate iz bruto plaća radnika u fond solidarnosti. Mladima bi trebala biti dana mogućnost da samostalno štede za svoju mirovinu i taj novac većim dijelom ulažu i štede na način koji žele. Kada dosegnemo takvu razinu financijske slobode od same države, tada će se možda i u Hrvatskoj početi pojavljivati sretni i bezbrižni umirovljenici već u četrdesetima.
