Prvi se put u našoj sredini dogodio prosvjed protiv djela pripadnika romske nacionalne manjine koja izaziva probleme. Dok se većina slaže s prosvjedom kao upozorenjem, manjina smatra da je riječ o skretanju udesno, no to je tema za drugu raspravu.
Tvrdnja da sedam posto građana romske nacionalne manjine počini čak 70 posto neželjenih događaja dotakla se i ministra policije koji je izjavio da će povećati broj policajaca u Međimurju. Ali je ipak prebacio lopticu odgovornosti na državu, društvo i obitelji, rekavši da rad policije nije glavni problem, već nedovoljno obrazovanje i prekidi školovanja mladih Roma.
Podaci govore da se u zadnjih deset godina u Međimurskoj županiji povećava broj romske djece u organiziranom sustavu školovanja.
Broj djece u osnovnoj školi povećan je u zadnjih desetak godina za 55 posto, od 1048 na 1625 učenika 2018. godine. To je rezultat i povećanog obuhvata predškolskog obrazovanja romske djece.
Najveći ali i nedovoljan proboj zabilježen je u srednjoškolskom obrazovanju, za čak 490 posto, no uz relativno male brojke, s 42 na 248 učenika u 2018. godini.
Trendovi koji su na djelu su vidljivi, povećanje broja romskih učenika u osnovnim školama, ali i smanjeni broj ponavljača. Razlog smanjenog broja ponavljača u osnovnim školama je pritisak na nastavnike jer je osnovna škola obavezna, pa su ponekad skloni puštanju učenika bez dovoljno znanja u više razrede ili da završe osnovnu školu.
Istovremeno se događa i fenomen napuštanja školovanja koji raste, što se lijepo vidi po malom broju učenika Roma koji završavaju srednju školu u odnosu na cjelokupnu populaciju. Srednja škola je danas zlatni standard za samostalan život i za bilo kakav zanat, za koju godinu niti to više neće biti dovoljno.
Kako se za sada čini, veći pomak u obrazovanju mladih Roma može se dogoditi tek uvođenjem školske reforme i desetogodišnjeg obaveznog školovanja, ne prije. Izgubljena generacija ostat će i dalje teret društva i djelom izazivati probleme za koje pak ima sve manje razumijevanja, što pokazuje i nedavni prosvjed za normalan život. Hoće li dobri duh države kao zajednice građana biti dovoljan?
