Poznato je da čovjek najčešće pogriješi u situaciji kada je previše siguran. Točno to sam na vlastitoj koži osjetila ovog utorka. Naime, tog je utorka na starom graničnom prijelazu u Goričan ministar poljoprivrede David Vlajčić sa svojom svitom sazvao konferenciju za novinare na temu slinavke i šapa. Zdravorazumski rečeno pravu predstavu za „neuki puk”. No, o tom potom.
Uputih se ja tako prema graničnom prijelazu kojeg sam prešla barem milijuna puta. Moram još spomenuti kako sam iz garaže krenula s upaljenom lampicom, odnosno na rezervi. Mislim si onako usput, pa tankat ću „na granici”.
I vozim se ja tako starom cestom, naravno u svojim mislima, i sve je bilo dobro gotovo do granice. A, onda je uslijedio raspad sistema. Naime, ni sad ne znam kud sam gledala i o čemu sam razmišljala jer sam se najedanput našla na autocesti za Budapest. I kaj ve? Prazna cesta, mogu li se okrenuti i riskirati visoku kaznu, hoću li ostati bez benzina? Dakle, jedino što mi je preostalo, voziti se i na prvom izlazu sići. Rečeno, napravljeno. I vrtim se ja tako po lokalnim mađarskim cestama i njihovim rotorima, skrećem lijevo pa desno, više gledam na stanje tanka nego na znakove. I svako malo vraćam se na isto. Na kraju, skužih da sam se u potpunosti izgubila. Naravno meni ne treba GPS, pa znam ja valjda mađarske ceste!
Na kraju završih na nekom parkiralištu za kamione u mjestu zvanom Muraszemenye. Kako? Ne znam! Srećom bila je tu benzinska te neka gostiona.
Naravno, prvo sam kao i u svim kriznim situacijama, zapalila cigaretu, da, pušim još uvijek, i razmislila što i kako dalje. Prvo je dakle na redu tankanje. Hvala ti Bože na onome tko je izmislio kartice. Potom pitam okolo, no svi govore samo mađarski. Ne preostaje mi ništa drugo, GPS i polako natrag. Tada sam skužila i značenje onog famoznog znaka Kijarat-izlaz.
I gle čuda, za desetak minuta, s punim tankom stižem na odredište i pokušavam objasniti zašto sam zakasnila i zašto nisam uključila Garmina. E, da mi se to desilo bar prvi ili zadnji put!
