Čovjeka potrese svaka smrt. Ona koja je život uzela zbog starosti ili bolesti, odnosno nesretnog slučaja. Smrt mlade osobe koja nesretno nastrada, naročito ako poznajete obitelj, izbaci vas iz cipela. Ne tako dugo, vidjeli ste djevojku na pragu života kako se raduje godišnjem odmoru sa svojim izabranikom, a potom čitate kako se s tog puta nikad više neće vratiti. Barem ne živa. Jer, u cvijetu mladosti, u naponu snage, liniju života prekinula im je hladna voda Ramskog jezera. I tu ne možete, ne stati i zapitati se: Kako? Zašto?
Pri tome spoznate kako je tanka granica između života i smrti.
Čovjek uživa u odmoru, veseli se životu i pri tome se u ovim pasjim vrućinama hladi u vodi. Samo trenutak kasnije, više te nema, kao da nikad nisi ni postojao. Istina, ostaješ u sjećanju svojih voljene, međutim i oni nastavljaju, kako-tako svojim životima. Boljet će i to godinama, nekad više, nekad manje. Bit će teških trenutaka, tražit će se rupa u koju bi se sakrili da manje boli, da srce i duša nađu mir. No, gdje god pobjegli, bol će pratiti, sustizati i stezati grlo, tjerati suzu za suzom.
Tek protekom vremena, eventualno će popustiti, nestati nikad neće. Nijedan struučnjak, bilo da je riječ o psihologu ili psihijatru, neće ju spriječiti, neće ju ublažiti. Riječi utjehe prolazit će kroz ožalošćene kao kroz nevidljivog duha, neće se lijepiti za njih jer će biti u vlastitoj agoniji, pomireni ili posvađani sa sudbinom koja ih je zadesila. Jer, njihovi životi zauvijek su promijenjeni, taj jedan trenutak urezat im je u pamćenje i trebat će kiše i kiše da ga barem djelomice ispere, no nikad do kraja.
Nažalost, nesreće su se uvijek događale i događat će se i dalje. Ma kako god mi pazili, upozoravali svoje najmilije, one vrebaju sa svih strana. I kad bi barem čovjek mogao znati, barem sekundu unaprijed, sigurno bi sve bilo drugačije. No, život ne funkcionira tako. Onda bi svi ostali u sigurnosti vlastitog kreveta i nikad ne bi ustali. I tu postoji opasnost da nezgodno padnemo s kreveta ili nam plafon padne na glavu.
