U korona vrijeme, vrijeme je malo stalo. Sva ona silna trkačka energija prelila se u mirno more. I dalje su valovi bili ovdje, ali nekako su se uljuljali u novu atmosferu. Kako su se otvorili frizeri, kozmetičari, kafići i restorani ponovno smo se vratili svojim starim navikama. Ponovno je važno imati lijepu frizuru, lijepo se obući. Ova dva mjeseca odmorili smo od te silne strke i zbrke koja nas prati svakodnevno. Tog osjećaja da sve mora biti pod kontrolom.
Planovi su stali, nisu postojali. Sve što se trebalo održati dobilo je novi datum ili je otkazano. No sve se ponovno zahuktava. Maske i rukavice više niti ne viđam. Čak i ona dezinfekcijska sredstva većina ignorira. Kolektivna panika se utišala. Ponovno se ide na kave, na posao, na frizuru i na nokte. Sve ono što nam je u trenutku bilo oduzeto, danas kao da više cijenimo. Čak sam proslavila i svoj rođendan. Trebali smo biti na svadbi i na pričesti, ali eto sve je to prebačeno na jesen. Sve se polako vraća na staro-novo.
Ponovno su tu planovi koji su kakvi takvi, ali jesu. Zanimljivo mi je koliko se mogu obradovati ljudima koje sretnem. Kad skoro dva mjeseca srećeš ukućane i ljude na kapaljku shvatiš da smo zaista društvena bića koja bi teško opstala bez drugih. Druženje je važno za mentalno zdravlje. Roštilj, piknik, društvena igra, ugodan razgovor. Izlasci su možda i pali u drugi plan, ali dolazi ljeto pa to sigurno većinu veseli.
Već jedva čekamo prvi koncert, predstavu, izlazak u kino. Sad nas veseli i odlazak na sladoled. Lijepo je ponovno krenuti na trening, iako se i dalje šetnje nastavljaju. Ljudi su se okrenuli prirodi, rolama, biciklu. Baš je lijepo vidjeti tu neku novu energiju. To je ono što možda trebali i naučiti- biti ovdje sad, a ne sutra ili jučer.
