Što ste se stisli? Čovjekovo prirodno stanje nije da bude stisnut. Cijela naša povijest sastoji se od vječitih napora da otkrivamo i zauzimamo nove prostore. U početku nogama, na leđima konja ili deve, a poslije na vozilima na četiri kotača. Čovjek je stvorenje koje nikad nije zadovoljno boravkom na jednom mjestu. Mi ne ponavljamo životne obrasce iz generacije u generaciju na isti način.
Bar jednu sitnicu moramo izvesti drugačije od naših roditelja. U svojom biti mi smo istraživači. Kad smo otkrili i obišli svaki kutak zemlje, okrenuli smo se istraživanju svemira. U kretanju čovjek neprestano preoblikuje svoj životni prostor, odnose među ljudima. Mijenja strukture, vječno u potrazi za nečim novim.
Zbog toga ovo stanje polu zaključanosti u kojoj smo zarobljeni u nama izaziva otpor i tjeskobu. Osjećaj ograničenja, kad da nam je isisana biti. Ponavljanje tuđih obrazaca je iznimno naporno. Psihološki je teško izdrživo prepustiti drugima odluke za svoj život i hodanje po zadanim linijama. Stati preko crte, učiniti nešto drugačije, od pravila, čovjeka ispunjava osjećajem da je poseban, jedinstven. Čak i šarene maske na licu odraz su te potrebe. Čovjek zapadne kulture je individualist i teško podnosi duh kolektivizma.
Sklon je biti solidaran s drugima, ali iz osobne potrebe za ljubavlju prema bližnjemu. Ne iz osjećaja da je kolektiv važniji od pojedinca. Zapadnjacima dužnost žrtvovanje za zajednicu izaziva tragična sjećanja.
Zato nam pomisao na mogućnost na još jedno stiskanje u zatvorenim prostorima teško pada. U proljeće kad smo “zaključani” mogli smo podnijeti to stanje određeno vrijeme, jer je zdravstvena ugroza došla iznenada, bila je nepoznata i trebalo nam je vrijeme da se priberemo od šoka.
No čovjek ne može živjeti dugo u nametnutom zatočeništvu, bez radosti i zabave. Čovjeku su jednako kao kruh, potrebne i igre, a od proljeća ljudi su lišeni svake zabave, oduzeta im je radost. To je trenutno veći izazov nego borba s virusom. Otvoreno je pitanje kvalitete života, a to se ne smije zanemariti. Nije čovjeku imanentno samo golo preživljavanje, već potraga za srećom. Radost je sol koja začinjava naš život. Upravo taj dio života trenutno najviše trpi. Zbog toga ljudi pucaju. Pogotovo mladi kojima je oduzeto sve, prisiljava ih se da žive starmalim životom. Ne dopušta im se da izbace svoju energiju, da luduju. A kakva je to mladost bez ludosti? Kao da je ukradena. Nastavi li se tako, život će uskoro početi skrenuti na stranputicu kao u vrijeme prohibicije u Americi. Do onda Stožer se mora pribrati da ih se ne počne doživljavati kao cenzore života.
