Sve nas potresle su dvije velike tragedije koje su se dogodile u samo nekoliko dana razmaka na sjeveru, odnosno jugu Hrvatske. Trostruka likvidacija u Splitu, šest staraca koji su
živi izgorjeli u obiteljskom domu u Zagorju. I jedna i druga tragedija i sve okolnosti koje se događaju nakon njih potresle su Hrvatsku, ali ne i vladajuće političare koji i dalje ne vide problem. Zapravo, da postoje ozbiljni problemi u našoj državi i društvu godinama unatrag i dalje ne želi priznati nijedna vladajuća politika koja u nekom trenutku obnaša vlast. Da ne govorim da se i u najtežim mogućim tragičnim i drugim teškim slučajevima kod nas nikad ne nudi ni moralna odgovornost, odnosno daje barem mandat na raspolaganje u vertikali sustava koji je doživio ozbiljan propust.
Pa zar zaista nitko od političara koji trenutačno obnaša neku izvršnu vlast nema neku drugu opciju, da radi i zarađuje na nekom drugom poslu, da pokaže da je čovjek i makne se jer bi to trebao biti, ako ništa drugo, moralni čin. Isto to vrijedi i za one ispod u “vertikali” koji bi trebali biti zaposleni profesionalci u sustavu, a često nisu, već su u njega stigli zahvaljujući podobnosti ili “vezi”. Stoga se i oni ne ponašaju nikako drugačije nego kao političari i odlaze s predobro plaćenih funkcija samo u slučaju da su na to prisiljeni, vrlo često od one stranke koja ih je podržala da dođu na nju.
Politika se nakon svega čudom-čudi što je jedan mladić uzeo “pravdu u svoje ruke”. Naravno da nikako ne mogu podržati taj čin, dapače, ali ako nije ovo zvono za uzbunu kad je u pitanju “pravna država”, onda ne znam što bi se trebalo dogoditi da se ipak krene u nekakve promjene.
Ako nekome u javnom sustavu još nije jasno da treba zaraditi novce i u javnoj službi, a ne samo dolaziti na posao, onda ne znam gdje je kraj. U privatnom sektoru treba svakodnevno donositi teške odluke često s puno manjim plaćama nego su to one na sudovima, školama, državnoj i lokalnoj upravi, državnim i javnim tvrtkama. Samo s puno rada i hrabrim odlukama tvrtka može opstati, odnosno razvijati se na tržištu. Ali, ovo nikako da dođe do ušiju onih koji misle da je 8-15.000 kuna mala plaća u našoj državi (jer oni imaju VSS, kao da u privatnom to nemamo), a ne žele preuzeti nikakvu odgovornost ni donijeti nijednu hrabru odluku.
Bez preuzimanja odgovornosti u javnom sektoru i donošenja hrabrih odluka u predmetima i situacijama koje najviše muče naše građane, neće se riješiti nijedan naš problem. Tko ne može ili ne želi preuzeti odgovornost, treba biti smijenjen ili dobiti otkaz.
Ne može više drugačije, ne možemo više ići linijom manjeg otpora. Ne može netko u krčmi vikati “kako mu je pun kufer nekakve situacije”, dobro poznate i u našem Međimurju, a supruga mu ima sve instrumente u svojim rukama da to počinje rješavati.
Ali ne, on će biti glasan i pronalaziti krivca svugdje, samo ne u svojoj supruzi i njezinim kolegama i kolegicama koji se ne usude donijeti odluke koje su potrebne da se jednom našem problemu konačno stane na kraj.
Pronaći će stotine razloga zašto oni ne rade ono što bi trebali raditi, iako uredno mjesečno primaju 12-15.000 kuna ili još veće plaće. I ne samo to, nego još imaju obraza reći da su to zapravo male plaće “koliko oni rade i vrijede” i da za “ono što rade” i “s kakvim se pritiscima nose” zaslužuju više.
Zamislite si da netko u privatnom sektoru radi samo ono što on misli da treba raditi, da ga nitko nikad ne pita što je i koliko napravio, niti mu ikad kaže da bi nešto trebalo promijeniti i da to što (ne)radi ne donosi nikakve rezultate, ali da svejedno dobiva plaću 12-15.000 kuna.
Ne da takav u privatnom sektoru ne bi nikad mogao dobiti, posebice za našu međimursku stvarnost zaista basnoslovnu plaću, već ne bi mogao dobiti nikakvu plaću, ni minimalac koji je inače nepoznanica za javni sektor, za razliku od realnog.
Uglavnom, politika nikako da postavi pravila igre u kojem će javni sustavi funkcionirati na način da se konačno financijski vrednuje odrađeno, a ne samo radno mjesto “s pripadajućim koeficijentom” i naravno da se za sve što se čini i radi preuzima odgovornost. Ako se to ubrzo neće dogoditi, mogli bi nam slijediti još gori i teži slučajevi nego su to ovi nemili koji su nas zadesili proteklih dana.
