Fascinantno je kako u Hrvatskoj svi znaju za svoja prava, a za obaveze koja iz tih prava proizlaze nitko ne mari. Licemjerje je to kakvo se viđa svaki dan u svim segmentima našeg društva i onda se čudimo kao pura dreku što se naša sela i gradovi prazne svakog dana.
Evo, prošlog tjedna iz moje je ulice, koja broji otprilike oko 12 kućanstva, otišla mlada obitelj koja je poprilično dobro živjela ovdje. Imali su posao na kojoj su dobivali plaću veću od prosjeka, osiguran smještaj i hranu, a na godinu su si mogli bez kredita priuštiti i nekoliko putovanja. Kazali su mi da razlog nije bila zarada, nego su jednostavno htjeli promijeniti okolinu u kojoj žive, a napose su htjeli izaći iz kalupa ovog našeg srozanog mentaliteta. Brinulo ih je i to kakvu će ovdje u Hrvatskoj imati mirovinu. Tragično je da ljudi s preko 40 godina radnog staža moraju u mirovini sklapati kraj s krajem.
Ljudima je dosta živjeti u takvom đumbusu gdje se ne zna tko pije, a tko plaća. Jedni plaćaju redovno svoje račune, drugima se opraštaju dugovi zbog njihove, navodne, nepromišljenosti i neznanja u baratanju novcima. Samo tako, jednom odlukom. S druge strane, jedni pošteno zarađuju svoj novac, a drugi ga dobivaju jer im se zbog ogromnih socijalnih naknada ne isplati raditi. Iz poštenih ljudi rade se budale, a to boli. Jako boli.
Sve dok će jedni biti na povlaštenom, uhljebničkom položaju i raditi ili ne raditi što ih volja, bez da odgovaraju za svoja (ne)djela, ne vidim baš neku bolju perspektivu za ikoga. Zato ljudi i odlaze. Zabrinjavajuća je ova informacija iz početka priče da se više ne odlaze zbog novaca, kao što to većina nas misli. Odlazi se jer ne mogu više podnositi nepravdu koju u Hrvatskoj možeš pronaći na svakom koraku, a za to naše vladajuće nije briga.
