Rušenje spomenika u ime zaborava

Zadnjih dana svjedoci smo hajke na povijesne spomenike u Americi i Velikoj Britaniji. Mladi aktivisti po svijetu žele srušiti sve robovlasničke spomenike po ugledu na američku „revoluciju“ micanja i rušenja spomenika. Tako su primjerice nastradali Kristofor Kolumbo,  povijesni otkrivač Amerike, ruše se i spomenici Georgeu Washingtonu, američkim predsjednicima koji su podržavali ropstvo i tako dalje. U Velikoj Britaniji je slično, no spomenika je toliko da bi trebalo srušiti pola Londona. Što bi tek onda trebalo učiniti s primjerice Rimom?

Nije riječ samo o pomodarstvu, na udaru je sve što je prema novim političkim kritičarima vlasti negativno, a to je zapravo gotovo sve ono što čini povijest svakog naroda. Kao da se nekadašnja kulturna revolucija iz Kine preselila na Zapad.

Povijest svakog naroda je knjiga iz koje se uči, barem je tako bilo do danas. Sad bi se odjednom trebalo promijeniti u ime nečijih  želja da zaboravimo prošlost.

Povijest naroda i država svjedoči o bolnom nastajanju boljeg i pravednijeg društva i demokracije kakvu imamo ili barem vjerujemo da imamo, smatrajući da je ovo naše mnogo bolje nego prije. Svaki je narod na svoj način u svojoj povijesti prošao određene povijesne epohe robovlasništva, feudalizma, građanske demokracije sa svojim devijacijama, neki i komunizma i socijalizma te danas postdemokracije i globalizacije. Osnovni postulat demokracije je da narod vlada, no to je samo ideal. Vladaju interesne grupacije bilo koje vrste u ime naroda, no ipak postoje izbori i podjela vlasti. Nema idealne vlasti, kao što nema idealne demokracije.

Ako današnje događaje u svijetu prenesemo u Hrvatsku možemo se zapitati: Što kad bi se odjednom netko sjetio rušiti spomenik kralju Tomislavu usred Zagreba jer je možda bio i robovlasnik? Ili Zrinskima jer su imali kmetove? Jedino što bi se dogodilo je to da bi ostali bez dijela svoje povijesti, a znamo da zaborav povijesti vodi u totalitarizam na onaj ili ovaj način. Niti jedan narod ne može izbrisati svoje rođenje, svoju povijest, kao što niti jedan čovjek ne može zaboraviti svoj život. Dakako, svaki narod je rušio okupatorske spomenike i spomenike svojim krvnicima pa tako i hrvatski, a to smo radili i mi u Međimurju.

Ukratko, svjedočimo povratku gluposti u svjetskim razmjerima. Svoju vlastitu glupost smo nadam se preboljeli, srušili smo dio spomenika iz NOB-a zbog JNA koja nas je napadala u Domovinskom ratu. Na vrijeme smo se osvijestili. Hoće li tako biti i sa Zapadom, za sad je nejasno.

Ostavi komentar