Kaže se da bi svakog dana trebao učiniti nešto što do sada nikada nisi. Ovog tjedna s ponosom mogu reći da sam izišla iz zone komfora i u ruke po prvi put primila zmiju i to pitona. Prije toga, moram priznati, dobro sam se preznojila jer kao i većina ljudi, i sama sam osjećala strah kad god sam vidjela zmiju.
Da prevladam strah, pomogle su mi simpatične Gordana i Rea, vlasnice pitona. Kada sam vidjela s koliko pažnje i ljubavi ju dodiruju i da im još ništa nije napravila ta toliko omražena životinja, strah i kočnice su popustile. Odvažila sam se i najprije ju podragala, a potom nakon nekoliko dubokih udaha primila ju objema rukama. I pazite, nije mi bilo ama baš ništa. Nije me ugrizla ni zgnječila.
Prije sam uvijek zamišljala kako je zmija u stvari ljigava, ali sada sam se razuvjerila. Na dodir je bila suha i vrlo nježna, a temperature iste kao što je bila i sobna temperatura. I tek dok ju držiš u ruci, osjetiš da je kao mišić, steže i opušta dok ti se svojim tijelom uvija oko ruke. Dok smo pili kavu, ona se potom igrala i gmizala oko šalice kave, džezvice i posudice za mlijeko. Nakon nekog vremena mi je čak postalo i ugodno u zmijskom društvu.
Kada sam svojoj majci pokazala sliku, jer sam taj trenutak morala ovjekovječiti, rekla mi je da nisam normalna i ako ju želim dokrajčiti. Mama se inače panično boji zmija i kada ih vidi, a ima tu sreću pa ih susreće po nekoliko puta na godinu u svom vrtu, panično bježi i počinje vrištati.
Sada još moram prevladati strah od ptica od kojih imam fobiju kada sam živjela u Zagrebu. Tamo su mi se po nekoliko puta u glavu zaletjele vrane. Nije to nimalo ugodno, pogotovo ako ti se zaleti kljunom ili ti se zapetlja u kosu. To je vjerojatno i razlog zašto se još nisam odvažila u ruku primiti našeg kanarinca Koku.
