Premijer i doktori su se dogovorili. Iz onoga što smo kao laici razabrali, liječnici će dobiti veće koeficijente, čitaj plaće i riješit će se “robovlasnički ugovori” za specijalizante. Onome tko zna zbrajati do sto, jasno je da to znači više novca za liječnike. Otkud sad taj novac kad smo mjesecima slušali kako su bolnice u gubicima i pucaju po šavovima? Veledrogerije ih svako malo blokiraju i uskraćuju dostavu lijekova za bolesne.
Ministar Beroš planira centralizaciju bolnica da bi se riješili dugovi. Čudna je tu matematika i logika u pitanju. Naime, 90 posto limita bolnice troše na plaće zaposlenih, a ako im ih sada povećaju, to će i probiti limite. Što će ostati za pacijente, a navodno su oni u središtu zdravstvene reforme. Šteta što se ustrašeni pacijenti žale neslužbeno jedni drugima, a ne javno i ministru. Javna je tajna da su se pojedini liječnici osilili i da u bolnicama samo primaju pacijente kako bi ih usmjerili na liječenje prema privatnim ordinacijama u kojima rade izvan radnog vremena svoje matične, javne ustanove. Dakle, u bolnici pacijente prime na pregled, da bi im uslugu za novac odradili u privatnoj praksi.
Začudo dok su javnoj bolnici natmureni, pa čak i osorni, prema tim istim pacijentima, kad im se pojave u privatnoj praksi, srdačni su i ljubazni. Sve to treba raspraviti u reformi zdravstva u kojoj je, navodno, pacijent u središtu pažnje.
Ne sviđa mi se ni reakcija ministra Beroša koji sve primjedbe pacijenata relativizira. Posebno je bolno bilo slušati odgovor majci preminulog petogodišnjeg djeteta koje je primilo zaražen krvni pripravak. Relativiziran je također slučaj postupanja u bolnici na koji se žalila kći za svoju majku. Ili slučaj iz Varaždina kada je žena umrla jer satima nije dočekala hitnu. Epilog, unaprijed poznat. Postupanje je bilo u skladu s pravilima, a pacijent je mrtav. Njemu je svejedno, ali živima nije jer to nagriza povjerenje u sustav javnog zdravstva. Ako godinama izdvajamo novac za javnozdravstveni sustav, žalosno je da, kad nam zatreba, spoznamo da bi bilo bolje da smo ga stavljali u čarapu i platili uslugu kada zatreba. Ovako ni novca ni usluge.
