U današnje tzv. moderno doba, sve se nekako izvitoperilo. Nestale su nekadašnje primarne ljudske vrijednosti i sve se mjeri iznosom na bankovnom računu. Nema više druženja i razgovora, već je tu funkciju preuzela tehnologija, odnosno pametni telefoni. Obitelj i brak također su izgubili svoju vrijednost, pa čak više nije moderno imati ni djecu, već kućnog ljubimca. O tome svatko ima svoje mišljenje i svoj svjetonazor o kojem se može ili ne mora raspravljati. Naravno, vrijeme nosi svoje i teško je očekivati da će biti sve isto kao i prije 50 ili 100 godina. I sve to razumijem. Međutim, ipak postoje neke stvari koje mi ipak nisu jasne i ne mogu si to, koliko god željela, zdravorazumski objasniti.
Naime, čitam kako današnje, kako se nazivaju, samosvjesne žene u zrelim godinama, ne žele da ih unuci zovu bakama!!! Žele da ih zovu imenom, ili tetom i sličnim izrazima jer ih riječ „baka” vrijeđa. Jer su one ipak uspješne, samouvjerene, samosvjesne gospođe i ne žele biti obične bake.
I sama sam zaposlena, slobodno mogu reći i samouvjerena žena i što je najvažnije, najponosnija sam baka na svijetu. I uopće mi ne smeta da me moje malo zlato zove „baba” jer tek uči govoriti.
Kad je čovjek načisto sam sa sobom, i smatra se uspješnom i izgrađenom osobom, takve stvari i takvi izrazi ne mogu ga nikako vrijeđati ili smanjivati njegovu vrijednost. Štoviše, obogaćuju mu život, daju mu dodatnu dimenziju i može biti samo sretan.
Izraz „baka” i „teta” nikako ne mogu imati istu težinu niti pak izražavati istu bliskost. Jer, ili si baka ili nisi, i nikakva druga riječ to ne može promijeniti.
Druga pak je stvar je li problem doista u samoj riječi ili pak kompleksu od starenja, što je normalan tijek ljudskog života. I dok te gospođe traže pogodnu riječ za svoj status, gube dragocjeno vrijeme u uživanju sa svojim unucima koji rastu kao gljive poslije kiše. Kad jednom izgube tu bliskost, ništa je neće moći nadoknaditi i na kraju, samo će one biti na gubitku, zakinute za neizmjernu radost i ljubav mališana. (vv)
