Povijesni sastanak koji to još nije, no mogao bi biti poput nekadašnjeg trojnog sastanka u Jalti u Drugom svjetskom ratu, dogodilo se u utorak u Rijadu.
To što na prvom kontaktu američke i ruske strane nije bilo predsjednika Ukrajine Zelenskog, zapravo je dobar je znak. I jedna i druga strana time pokazuje da su započeli ozbiljni pregovori, koje ni u kom slučaju nisu htjeli pokvariti trećom stranama, Ukrajinom ili Europskom unijom.
Kako se čini, Rusija je od američkih pregovarača dobila mrkvu, priznaju je kao velesilu jer si očito geopolitički i ekonomski imaju što reći. Obje su velike nuklearne sile, a bez novih sporazuma. Već prije američki predsjednik Trump je naglasio da se ipak mora priznati stvarna situacija na terenu, što god to značilo.
Glavni uvjet Rusije je da Ukrajina ne smije u NATO, kao što je bilo obećano do strane vodstva te organizacije i tu će se lomiti koplja na idućim sastancima. Naime, Ukrajina sigurno neće pristati na to da postane glineni golub za odstrel Rusije u neko buduće vrijeme bez zaštitnog kišobrana NATO.
Zbog toga je moguća i gotovo nemoguća formulacija u budućim pregovorima koja bi mogla glasiti otprilike ovako: ako Rusija nakon potpisanih ugovora ponovno napadne Ukrajinu u budućnosti, ona će istog momenta imati pravo na NATO intervenciju, odnosno jamstva svoje sigurnosti. No prerano je donositi bilo kakve zaključke.
S druge strane, Rusija je nakon oštre retorike prijašnjih godina ipak pristala da Ukrajina postane članica Europske unije. To je prešutno priznanje Rusije da je zapravo izgubila rat, nije osvojila Kijev kako je planirala i Ukrajina je za nju izgubljena, dok će se o okupiranom teritoriju raspravljati.
Pregovore bi mogli ozbiljno poremetiti preveliki zahtjevi ili nepopuštanje jedne ili druge strane. Treba se nadati da Putinova Rusija neće umišljati da je SSSR i dijeliti Europu na blokove, kao za vrijeme hladnog rata.
Batina koju Trump drži iza leđa su sankcije Rusiji, koje mogu biti dugotrajne, one će se vjerojatno ukidati postupno, a tražit će i priznanje realnog stanja u Istočnoj Europi. Može li biti popuštanja na objema stranama i kakvih pokazat će vrijeme, no rat još traje.
Europska unija je bez adekvatnih vojnih resursa i određenog političkog nejedinstva za sada izvan te geopolitičke igre, no bez nje se neće moći, to sigurno znaju obje strane. Što će pregovori biti duži, to će se uloga Europe sve više isticati. Politička, vojna i ekonomska snaga zemalja Europe za sada je nalik divu koji spava, no budi se. Zaslugom Trumpa i Putina i njihovih uvjerenja da su i dalje globalne velike sile, no to je već prošlo vrijeme. Dolazi Kina, a za njom Indija.
