Pokreću li se konačno promjene s mrtve točke?

Posljednjih dana svjedočimo “novom” HDZ-u pod vodstvom Andreja Plenkovića, premijera koji je znatno pomladio ministarski kadar izbrisavši isključivo političko-interesni background. Novoizabrani ministarski kadar iza sebe ima barem neku “praksu” upravljanja modernim procesima i projektima, dok neke ministarske najave bude nadu da se ipak kreće s dugo očekivanim promjenama.

Koronavirus kriza kojoj se nažalost ne nazire kraj, koliko god bila nemila i nedraga, u našem slučaju ipak je pridonijela da i naša državna vlast počinje ozbiljnije razmišljati o tome da je krajnje vrijeme reforme državne administracije, služba i tvrtka kako proračun ne bi zaorao u duboki crveni minus odnosno da postanemo ozbiljna država u kojoj se neće sve vrtjeti oko “još jednog papira”. Da se može, primjerice, digitalizirati i naša država najbolje se vidjelo po nizu usluga koje su se za vrijeme “lockdowna” bez problema rješavale online, umjesto na šalterima.

Prije toga se u mnogim pokušajima pronalazilo stotine razloga zašto se nešto ne može napraviti, umjesto da se razgovara o tome kako da se nešto napravi.

Otpori promjenama u našem društvu događaju se svugdje, ali se upravo zbog toga godinama odgađa veliki broj njih zbog čega imamo najveće porezna i druga opterećenja u državi u kojoj je teško biti poduzetnik, kao i radnik u privatnom sektoru. Međutim, naš najveći gospodarski poraz je taj da Hrvatsku za veća ulaganja izbjegavaju velike poznate, ali i male nepoznate inozemne uspješne kompanije, hotelski lanci i svi drugi koji ulažu svijetom, no samo ne kod nas.

Ipak, prema prvim najavama ministra Božinovića i Malenice, ideje o reformama više ne bi trebale biti samo mrtvo slovo na papiru, već bi se uskoro na jesen trebale početi implementirati. Bez neophodnih promjena neće biti približavanja barem istočnoeuropskim zemljama za kojima također sve više gospodarski zaostajemo.

Jer sa zemljama poput Njemačke ili Austrije, uopće se ne možemo približiti i mjeriti s njima, bez obzira koliko nam curile sline zbog njihovih plaća i drugih mogućnosti. Jer naše plaće ne bi bile tako loše da nemamo tako velike troškove života u koje nas uvaljuje skupa i velika (para)država (struja, voda, plin, benzin, prehrana itd.). Tu leži naš najveći problem.

Stoga je primjerenije da se uspoređujemo primjerice s Estonijom ili Slovačkom koje su smanjenjem administriranja i birokratskih zapreka omogućile jačanje gospodarstva, dolazak stranih investicija i primjenu novih tehnologija te su napredovale strelovitom brzinom.

Nije da tamo vlada neka idila, daleko od toga, jer je bilo i još uvijek ima jako puno “bolnih rezova”, kao i iseljavanja stanovništva. Međutim, tamo su državne službe naviknute da su plaće manje ako su radna mjesta sigurna, samo kako bi se gospodarstvo osovilo na noge i postalo konkurentno razvijenim zemljama. Mi smo napravili obrnuti proces.

Kako napraviti promjene u državi u kojoj svi vjeruju da one neće zahvatiti upravo njih, veliki je izazov za HDZ u naredne tri-četiri godine. Međutim, bez procesa oporavka, pa čak i pod cijenu da se izgubi vlast ili mora napraviti neka neprincipijelna koalicija koja bi podržavala započete reforme kao što je to slučaj godinama u Estoniji, nema nam spasa.

Ostavi komentar