Pekarnice hrane želudac, a kladionice nadu u bolji život

Puno smo ovih dana slušali o zagađenom zraku u većim gradovima u Hrvatskoj, pa se mogao steći dojam da je u selima i manjim sredinama to bolje. No, dovoljno je da rano ujutro kad se pale vatre ili navečer kad su svi griju u kućama prošetati našim mjestima. Nema u zraku finog svježeg zimskog mirisa, već vam u nosnice ulazi miris spaljene plastike i smard nepoznatog porijekla.

Kvaliteta zraka u Međimurju većini građana je potpuno nepoznata, jer se o tome ne objavljuju podaci na dnevnoj razini kao vremenska prognoza. Obzirom na količinu vozila u prometu i ispušne plinove koje oni ispuštaju, samim time zagađujemo zrak kao veća kemijska tvornica.

O tome, čime sve grijemo svoje kuće čovjek bi pomislio da živimo u opkoljenom Sarajevu, kad su se ljudi silom prilika grijali svime što je gorjelo.

Dimnjačar Zver kojega smo kontaktirali zbog učestalih požara dimnjaka, otkrio nam je okrutnu stvarnost u Međimurju. Neimaštinu, zbog koje se ljudi ne mogu grijati na kvalitetne energente. Kvalitetna bukova drva zbog cijene ljudima su nedostižna. U pećima se pali sve što gori dok osmojeni dimnjak to izdrži. Pri tome netko i nastrada. Svatko misli neće se to dogoditi baš meni i riskira.

Eto to je istina o Međimurju. Naša mračna strana života. Tu ne pomažu, kontrole, atesti, zabrane, jer bi u tom slučaju ljudi bili osuđeni na hladne peći i smrzavanje.

O tom sloju Međimuraca koji “štede” ložeći stare ormare, cipele, kocenje, ambalažu, a hrane se klipićima, jeftinim kruhom, tjesteninom i čipsom slabo se govori.

To je ta “preuhranjena” Hrvatska, bujnih dimenzija zasićena lošom hranom, kojoj prijete dijabetes i srčane bolesti uslijed slabe kvalitete života. Frustrirana i deprimirana, koju želudac vodi u jeftine pekarnice, a lažna nada u kladionice. One se, ne slučajno, nalaze jedne pokraj drugih. Pekarnice hrane želudac, a kladionice hrane nadu da preko njih vodi put u bolji život. To je slika koja vjerno dočarava u kakvom smo glibu zaglavili.

Ostavi komentar