Nepoštena primjena Ovršnog zakona, a još nepoštenija provedba ovrha i pored drugih pozitivnih hrvatskih potrošačkih zakona dovela je do toga da se stvara jedno novo područje u civilnom sektoru „ovršeni građani”. Oni osnivaju sve više udruga s ciljem borbe protiv ovrha, što prijeti odlaskom u drugu krajnost „troši, e već će netko platiti“.
Kako institucije ne čuju glas potrošača, sve izraženije dolazi do raslojavanja društva. Naime “ovršeni” u svom jadu i borbi za golu egzistenciju odlaze sa svojim zahtjevima u krajnost, a to su zahtjevi za oprost (otpis) dugova. Pri tome se u retorici tvrdi “mi priznajemo svoje dugove, ali dodaci su veliki”, ali ako se traži “otpis dugova” onda je jasno da se radi o nečem drugom.
„Oprost dugova“ ne prihvaća većina potrošača koji su redovno podmirivali svoje obaveze, jer ako se “ovršenim” oproste dugovi, onda su oni bili budale što su redovno podmirivali svoje obaveze. To vodi u začarani krug rasprave, što je bilo prvo “kokoš ili jaje”.
Već na prvi pogled je razvidno da su ovrhe i Ovršni zakon, s obzirom na broj ovrha, u Hrvatskoj postale nacionalni problem, te je nužno tako i pristupiti rješavanju. Naime Ovršni zakon sam po sebi nije nešto neuobičajeno u demokratskom svijetu jer računi se moraju plaćati, a dugovi se moraju vraćati. Problem je u realizaciji jer su se u Hrvatskoj temeljem Ovršnog zakona osnovale firme i društva koje se koriste nedefiniranim odredbama tog zakona. Ti razni posrednici (agencije, javni bilježnici, odvjetnička društva, FINA, …….) u naplati duga stječu velike profite, a da zapravo nisu učinili nikakvu naplativu uslugu.
Time nepošteno i nemoralno stječu profit, a potrošač (dužnik), pa i vjerovnik su drastično i nepošteno oštećeni. Naime, ti dodatni nameti imaju prednost pri naplati potraživanja, pa ustvari dužnik (ovršenik) godinama plaća “troškove” nepotrebnih posrednika, a da do glavnice (duga) niti ne stigne. To znači da ni vjerovnik ne dobiva svoje potraživanje.
Posebno zabrinjava što se u Ovršnom postupku ne primjenjuje hrvatska potrošačka legislativa. Ignorira se Zakon o zaštiti potrošača, Zakon o osobnom stečaju potrošača, Zakon o alternativnom rješavanju potrošačkih sporova, Zakon o potrošačkom kreditiranju, pa često i sam Zakon o obveznim odnosima. To vodi u anarhiju što si Hrvatska kao pravna država ne može i ne smije dopustiti.
“Ovršeni” su nesumnjivo “osjetljiva kategorija potrošača” i treba im pomoć. Pomoć nije u oprostu dugova, dapače “ovršeni” će se ponovo osjetiti ljudima, ako mogu platiti svoj dug. Stoga je nužno “ovršenima” omogućiti da vrate dug, a ne im “opraštati” dug jer dug ne može nestati, netko ga mora platiti. Ako ga plaća država, to znači da opet oni koji su uredno podmirivali svoje obaveze sada posredno učestvuju i u podmirivanju obaveza onih koji to nisu, a to nesumnjivo vodi do netrpeljivosti i nekorektnosti.
Ne treba ništa “opraštati” samo treba isključiti sve posrednike i dodatne namete, tako da dužnik vraća stvarni dug, a zakonska zatezna kamata je kazna i to je dovoljno. Također treba primijeniti hrvatsku potrošačku legislativu. Potrošaču treba pomoć da vrati dug, a “oprost” se daje na ispovijedi.
