Opsjednutost hrvatske politike minimalnom plaćom

Ako ne ulažemo u svoje znanje i sposobnosti, ostajemo neuki te prema mnogim novim idejama i pojmovima osjećamo odbojnost – upravo zato što ih ne razumijemo. Ako živimo u nekim starim granicama shvaćanja i poimanja, tako ćemo i provoditi život – upravo u tim istim granicama i bez novih spoznaja i dosega. Svijet se mijenja svaki dan, a Hrvatska tapka na mjestu, pri čemu se sve vidljivije bavimo trivijalnim stvarima, pa zbog toga i sami postajemo trivijalni, prvo u očima drugih, poput onih razvijenih zemalja s kojima se volimo uspoređivati, a s vremenom ćemo i sami jedni među drugima unutar države početi osjećati nevažnost i ravnodušnost. Zar želimo takvo društvo?

Čini se da ipak ne. Želimo živjeti kao razvijena Europska unija, želimo biti kao Austrija, Švicarska, Švedska ili Norveška, ali još uvijek padamo na populističke fore da je pitanje minimalne plaće vrlo bitan birokratski institut koji će nam uvelike promijeniti život. I to posebno ako naša hrvatska minimalna plaća od trenutnih 3.000 kn neto poraste na neki iznos kakav ima neka od razvijenih članica Europske unije. Dozvoljavajući političarima da nam i dalje prodaju priče kako će nam se u društvu nešto veliko promijeniti tako da se birokratski poveća minimalac u Hrvatskoj, obezvrjeđujemo sami sebe i to na načine na koje uopće nismo svjesni. Zar želimo živjeti od minimalca? Zar je to naš doseg? S druge strane, ti isti političari traže od nas da upravo na idućim, ali i na svim budućim izborima, glasamo upravo za njih i da im svojim glasom omogućimo da na novostečenim pozicijama imaju “maksimalne” plaće, posebno ako te plaće uspoređujemo s prosječnom hrvatskom plaćom, a kamoli s hrvatskim minimalcem. Isto tako, ti populistički političari nisu sam uopće dali objašnjenje kako misle postići da se podigne minimalac u Hrvatskoj i “uskladi” s Europskom unijom, osim što nam s predizbornih govora neprestano poručuju neka glasamo za njih.

Nakon dugogodišnjeg populističkog korištenja pojma minimalne plaće, priča o minimalcu je “potrošena” roba i svi mi trebali bismo prestati slušati i ignorirati sve političare koji nam pokušavaju napuniti glavu s takvim idejama. Od minimalca ne želimo živjeti i ako on već postoji, mora biti usputna odredba kojoj ne bismo trebali pridavati pozornost. Europska unija sama po sebi nama neće donijeti ništa posebno i ništa novo vezano uz plaće kakve mi sami imamo u vlastitoj državi. Pitanje naših plaća nije pitanje Europske unije, niti je ona mjesto da to tamo rješavamo. Za veće plaće, pa posljedično možda i veći minimalac u našoj državi (iako je on sam po sebi nepotreban birokratski instrument) možemo se izboriti jedino mi sami i to tako da te iste političare koji sad uzvikuju različite parole prisilimo da novim i kvalitetnijim zakonima pojednostave pravila poslovanja u našoj državi, da puste realni sektor da prodiše, da slobodnije živi i djeluje, kako bi on sam mogao rasti i razvijati se, a tada i davati veće plaće.

Naša država nema gospodarsku snagu i moć da bi se mogla uspoređivati s nekom razvijenom članicom Europske unije. No, razlog toga nije u lošem odnosu Europske unije prema nama, niti je Europska unija kriva za naš loš položaj i male plaće. Krivci smo mi sami i naša pogrešna uvjerenja i zatvorenost vlastitih percepcija prema svijetu koji je mnogo veći nego većina nas uopće shvaća.  Hrvatska nije jednaka ili ravnopravna s ostalim članicama Europske unije samo zato što nismo unutar vlastite države stvorili povoljno poslovno okruženje koje bi investitore poticalo da ulažu kod nas, a uz nove investicije rasli svi segmenti gospodarstva. Znači da rješenje nije u birokratskom dizanju minimalne plaće, nego u smanjenju poreza i nameta poduzetnicima, u privlačenju investitora, u stvaranju pozitivnog poslovnog okruženja i smanjenju utjecaja države. Jedino tako možemo postati konkurentni i onda ćemo mi jačati u očima Europske unije te će i nas  Europska unija početi “doživljavati”, budući da ćemo postati zanimljiva zemlja svima.

Ostavi komentar