Svako jutro dok se vozim na posao slušam radijsku emisiju “U mreži prvog” pa su tako nedavno na repertoaru bile teme vezane uz učitelje, liječnike, suce i ostale državne službenike. Svi oni kažu da imaju premale plaće. Doduše, izborna je godina, pa sindikati rade svoje, no čini mi se da se prelaze granice dobrog ukusa. Jesu li ovi borci za pravednost zapravo postali i produktivniji u skladu sa svojim traženjima? Sudeći po tome koliko danas traju neki sudski postupci ili koliko vremena treba da dođeš na neku pretragu, teško da je tako, a tome mogu i naši građani posvjedočiti. Čast, iznimkama!
Slušajući to pitam se zašto nikad nisam čula da se na primjer kuhari toliko žale na svoje plaće i svoj posao. Na primjer, oni koji moraju svaki dan u nekoliko sati izdati 700 ručkova i to a la cart ručkova. Izrazito je to stresan posao u kojem je svaka sekunda bitna i u kojem nema vremena ni da što u pauzi staviš pod zub. Pitam se i kako je cestarima koji asfaltiraju ceste ili pak krovopokrivačima koji usred ljeta na visokim temperaturama imaju najviše posla. Konobaricama koje se moraju “natezati” s pijanim mušterijama iako im je radno vrijeme završilo?
A što je s električarima ili elektroinstalaterima koji sada po zimi, niskim temperaturama i po snijegu moraju vani po šahtovima vuči kablove. Skinuti kapu treba i variocima kojima je jednako zahtjevno ljeti i zimi, kada razlikovne temperature imaju velik utjecaj na njihovo zdravlje. I što reći o radnicima u proizvodnji, gdje rade na normi, a voditelji hodaju iza njih i podsjećaju ih kako su danas, eto, u minusu zbog greške koja nije ni njihova. Kako pak je tek prodavačicama, koje uz posao u skladištu, istovremeno obavljaju i poslove na blagajni, peku piletinu i druga jela, pune police i čiste trgovinu. Rekli bi sve su to naši heroji, a tko njih pita za njihove plaće? Tko bi ih uopće želio čuti kad im posao izgleda tako “lagan i bezbrižan”?
