Naša država ne može naprijed tako dugo dok najveći broj građana neće biti zadovoljan funkcioniranjem sustava, a ne samo da u tome uživaju privilegirani.
Kad ćemo konačno dočekati pravu liberalnu demokraciju u kojoj će se politika brinuti za dobrobit građana, a ne za svoj džep i u kojoj će korupciju i nepotizam zamijeniti javni interes i transparentnost. I nije borba za demokraciju o kojoj često pišem lajtmotiv ovog teksta, već ono što često političari i politikanti iskorištavaju, da građani odustaju od toga da su moguće bilo kakve promjene.
Nisu moguće između ostalog jer oni građani koji izlaze na izbore iz svojih ideoloških i političkih “rovova” konstantno biraju iste političare. Bez obzira tko ili što nemoralno ili nedopušteno običnim građanima napravio, od njih nema automatizma da se daje ostavka, već se one eventualno moraju prisilno dati. U država zapadne demokracije tako nešto više ne može proći. Za puno banalnije stvari pljušte ostavke.
Kod nas su dvije glavne mantre zadnjih 25 godina: reforme i borba protiv korupcije. Jedna i druga postale su već toliko izlizane da se gotovo nitko na njih više ne osvrće. Svi naši političari ponavljaju da se bore protiv korupcije, isto tako kao što govore da su za reforme.
Samo nikako da se jedno i drugo zaista realizira.
Svi se kod nas dižu na noge kad policija pokuca na vrata, često kao da su u tim trenucima organi gonjenja u dogovoru s pojedinim medijima koji šalju fotografe i snimateljske ekipe.
Međutim, što se događa prije toga, zašto nema prevencije kako bi se primjerice spriječilo nemoralno bogaćenje osoba koje obnašaju funkcije koje bi trebale biti u javnom, a ne osobnom interesu?
Ono što najviše nedostaje raznim inspekcijskim službama je da se ne postupa prema onima koji evidentno rade nedopuštene stvari ako nema prijava. Ne idu u nadzor pojedincima i javnim tvrtkama na osnovu sumnji da nešto ne štima, već tek onda kad je to često prekasno.
Također, kako je moguće da se kod nas kontroliraju svi oni koji imaju nešto prijavljeno, a ne može se kontrolirati one koji rade “na crno”, gdje se pije i jede uz posluživanje kao što je bilo u “Klubu”. Umjesto da na taj način država regulira da tržišna utakmica bude što poštenija, zapravo se stimuliraju obrnuti procesi i potiče rad u crnoj ili sivoj zoni, odnosno nepotističko dobivanje lukrativnih poslova, posebice kad je u pitanju poslovanje s državnim i javnim tvrtkama.
U Hrvatskoj je tako uspostavljen klijentelistički mehanizam i, nažalost, političke elite kad dođu, odnosno obnašaju vlast, nikako da pokažu stvarnu želju da se ukine ta mreža interesa u kojima profitira i dio poslovne elite koja uspijeva u biznisu prvenstveno ili samo na taj način.
Stoga, nije čudno da, bez obzira što se deklarativno podržava borba protiv korupcije, smo zapravo i dalje među najkorumpiranijim zemljama EU. Jako daleko smo od toga kao što je to primjerice u skandinavskim zemljama gdje političaru i svi koji obnašaju neku javnu funkciju, odstupaju i za najmanju “grešku u koracima”.
Ono što posebno nije dobro i što je zapravo udomaćeno kod nas je situacija koja se vuče još iz socijalizma u kojem se takvo ponašanje s najviše nivoa prenosi zatim i na običnog čovjeka koji smatra da za uslugu koju je netko inače plaćen treba i posebnu nagradu u vidu “kuverte” ili poklona. Tako se koruptivna mreža širi “od glave prema repu” i šteti svima.
