Moramo naučiti živjeti s pandemijom?

I svaki put kad pomislimo da će ove jeseni i zime biti bolje, već drugu jesen brojke zaraženih govore drugačije. Da, nikome se više ne da o tome slušati, ali korona i cjepivo najčešće su teme u društvu, bez obzira na dob. Zapravo, rijetko koji razgovor prođe bez pitanja: “Jesi li se cijepio?” i onda se to pretvori u raspravu bez početka i kraja.

Još se zasad nisam našla u društvu koje je bilo sto posto složno oko toga treba li se cijepiti ili ne. U mojoj okolini bih rekla da je skoro jednak broj cijepljenih i necijepljenih, onih koji su malo žešći u svojim argumentima ili protuargumentima. Pa nema veze na kojoj smo strani, zanimljivo mi je promatrati kako se ti argumenti s vremenom mijenjaju. Pa čak i ja imam drugačije mišljenje danas nego sam imala pred, recimo, godinu dana.

Činjenica je da su se brojne pandemije gotovo u potpunosti iskorijenile cjepivom. Dječja paraliza se danas u svijetu još u nekoliko slučajeva može pronaći u dijelovima Afrike i Azije. Kod nas su zadnji slučajevi zabilježeni krajem 80-ih godina, početkom 90-ih. Prvo cjepivo razvijeno je u 18. stoljeću u Ujedinjenom Kraljevstvu. Bilo je to cjepivo protiv velikih boginja, smrtonosne bolesti.

Danas, ako u Google upišemo cjepivo, prevladavaju informacije o cjepivu protiv bolesti COVID-19. Iako struka kaže da se ono razvijalo već i ranije (na raznim virusima SARS-a) većina ljudi, pa čak i oni koji su se cijepili, prema njemu je skeptična. Je li ta skepsa opravdana?

Najčešći argument onih koji se ne žele cijepiti je kako cjepivo ne sprječava zarazu, jer već i u našoj okolini ima puno ljudi koji su preboljeli koronu, cijepili se dva put pa se onda ponovno zarazili. Ispada da se o koroni i cjepivu zaista ne zna još puno, unatoč razvoju medicine i tehnologije. Postavlja se pitanje: Hoćemo li jednostavno naučiti živjeti s virusom, više se paziti? Kraj se zasad ne nazire.

Ostavi komentar