Sindrom izgaranja poznati je pojam današnjice. Ako u Google upišemo pojam engl. burnout (izgaranje), naći ćemo da je to stanje kroničnog stresa koji dovodi do fizičke i emocionalne iscrpljenosti, cinizma i otuđenosti, osjećaja neučinkovitosti i manjka postignuća. Najčešće se javlja kod zanimanja u kojima se čovjek brine o drugima.
Razlika stresa i izgaranja je upravo u razini i duljini stresa, što se ranije prepoznaju simptomi stresa, to je veća šansa da se stres neće razviti u izgaranje. No, ruku na srce, danas je stres jako teško uvijek izbjegavati. Postoji niz alata kojima se ljudi služe da ne pregore. Neki od tih su trening, trčanje, wellness, planiranje, joga, meditacija…
Današnji se način života uvelike razlikuje od onog prije 50 godina. Prioriteti i afiniteti su se promijenili. I dok su ljudi nekad bili siromašniji (generalno) materijalno pa im se svakodnevni život uglavnom odvijao u kućanstvu, na polju, dok kod nekih i na radnom mjestu, imali su stresne situacije, no vjerojatno su se s njima drugačije nosili.
Baš je pojam engl. burnout i skovan 1970-ih godina. Prije 50 godina krenula je drugačija razina stresa koja je danas vrlo izražena, a pogotovo u velikim gradovima. Naravno da se to razlikuje od zanimanja do zanimanja, no već kad razgovaram s kolegama u Zagrebu, primjećujem da je tamo život ipak užurbaniji od onog našeg u Čakovcu.
S kaotičnim situacijama jednostavno moramo naučiti živjeti jer su one u današnjem poslovnom svijetu vrlo izražene. I dok svako toliko čujem da je netko doživio izgaranje, razmišljam koliko je malo i potrebno da se to dogodi. Guramo se do ruba, u situacije koje su nam svakodnevno stresne i ne moramo se onda baš previše čuditi ako nam bude previše.
Tako sam ja ovaj vikend otišla na Ivanščicu. Planinarenje, napor penjanja, znoj i doslovan izlazak stresa iz tijela ono su što te oporavi. I nakon toga možeš u miru krenuti u radni tjedan, do idućeg izgaranja (ha-ha).
