Čak oko 80 posto poreza koji država naplati vraća se ponovno državi iz područja kulture i sporta, naglasio je prije nekoliko dana prof. Mladen Vedriš, govoreći o novoj inicijativi sportskih klubova koja je u tijeku. To jednostavno znači da sport i kultura nisu trošak, kako se obično misli.
Sportski klubovi u Hrvatskoj došli su do dna, nema više velikih sponzora osim iznimno, a općine i gradovi naprosto nemaju dovoljno novca za njihovo funkcioniranje. To se pogotovo osjeća u sportskoj infrastrukturi, ali i u svakodnevnom funkcioniranju. U zadnje vrijeme s pozicija države povećana su davanja za Hrvatski olimpijski odbor, no to je samo kap u moru potreba.
Nije riječ samo o vrhunskom sportu. Ovdje je riječ o izgradnji sportske baze, to jest izgradnji zdravog mladog stanovništva kroz sport, koja će onda iznjedriti nove talente u svim poljima.
Takozvani amaterski sport, samo je ime sporno jer je riječ o potrebi očuvanja zdravlja, na niskim je granama i u Međimurju zbog nedostatka ulaganja. Kako drugačije protumačiti da se posljednjih godina gase tradicionalni nogometni klubovi po selima navodno zbog nedostatka djece, točnije zbog nebrige države i društva. U gradovima je malo drugačije, građani su pronašli niz sportskih aktivnosti koje nisu bile tradicionalne, a aktivističke sportske udruge su se namnožile, no to ipak ne rješava osnovni problem. Svi dobivaju premalo novca za svoje aktivnosti.
Nije samo sportska aktivnost sporna, sve je manji interes i za kulturno-umjetnička društva koja se sve više organiziraju na razini općina, a ne mjesta, odnosno sela kao zajednice života. Važnost kulturno-umjetničkih društava kojih je u odnosu na sportske mnogo manji broj, može se sagledati tek u vremenu. Konkretno, u Međimurju se tradicionalna međimurska popevka i kajkavski jezik sve manje čuju, što u konačnici vodi zaboravu, a ne bi trebalo biti tako jer je to naš identitet i naša prednost, ono po čemu se razlikujemo od drugih, kako u Hrvatskoj tako i u Europi. Trendovi su slični kao i u sportu, bez baze u području kulture gubimo identitet i pristajemo biti utopljeni u nekom budućem loncu za taljenje naroda i nacija.
Zbog toga je aktualna inicijativa sportskih entuzijasta o potrebi većeg izdvajanja za sport svakako dobrodošla, no nužna je i za kulturne djelatnosti, ali zakasnila je i država svojom nedovoljnom brigom.
Kako se čini, država namjerava pomoći na način da dopusti poduzetnicima da nešto veći dio koji im se priznaje kao porez, do sada je to bilo skromnih dva posto, izdvajaju za sport, vjerojatno i kulturu. Zapravo je cijela inicijativa malo zakasnila jer smo već debelo ispod standarda ulaganja u sport i kulturu od susjednih zemalja, tako na primjer Slovenije i Mađarske, da spomenemo samo najbliže.
