Sve je bilo u redu dok nije bilo novca. Međuljudski odnosi između većinskog stanovništva i Roma u Međimurju bili su uglavnom u redu. Sveopći zaokret krenuo je naopako pred petnaestak godina s projektom “hrvatske majke” uz druge socijalne povlastice: dječji doplatak, socijalna pomoć, zdravstvena zaštita i još poneko pravo na teret države. Za sve to je država svih ovih godina potrošila velike novce kad je u pitanju romska zajednica u Međimurju, a da nije napravila gotovo pa ništa u njihovoj integraciji u društvo.
Umjesto procesa što kvalitetnije socijalizacije Roma u našem kraju, zahvaljujući velikim novčanim socijalnim davanjima države, ustoličen je “kult nerada” i time je pokrenut obrnuti proces.
Tako se sve više događa sljedeće, ako je čovjek obrazovan biva sve manje prihvaćen u sklopu romske populacije. Najvažnije je postalo rađanje djece, bahaćenje koje se najviše očituje na nepoštivanju zakona (krađe, prometni prekršaji, nasilno ponašanje…), problemi koji se gomilaju jer policija “ne smije” ni kazati tko zapravo u Međimurju čini najviše kaznenih djela kad su u pitanju imovinski delikti, teški prometni prekršaji, napadi na službene osobe itd.
Nakon više od 15 godina od početka tog procesa dobili smo ono što zapravo nismo htjeli – romske enklave bez kvalitetnih socioloških, kulturoloških i manjinskih sadržaja, u koje često se ne usudi ući ni policija.
Što je dovelo do tog društveno-socijalnog kaosa? Ponajprije zato što je državna administracija sve loše stvari koje su se događale vezane uz kriminalni dio romske zajednice stavljala pod tepih kako ne bi došla na udar organizacija koje se bave ljudskim pravima i pravima nacionalnih manjina
Novac koji se iz državne kase “poklanjao” godinama unatrag romskoj zajednici u našem kraju, nažalost, vratio se kao bumerang u pokušaju njihove socijalizacije.
Istovremeno, Županija i Općine bez obzira na to što nemaju nikakve izvršne ovlasti, zahvaljujući programima, zadnjih godina romska naselja napokon dobivaju struju i vodu, puno se radi na (pred)školskim projektima, sve više djece ide u školu ( iako je problem premali broj onih koji je završava), došlo je znatnog zapošljavanja čime se povećava standard, što je preduvjet za bolji život.
Nažalost, država i društvo su spori u ovom ubrzanom vremenu u kojem se rješenja moraju pronalaziti odmah kako bi se i na ovom području pomakle stvari s mrtvog mjesta.
Županija je nedavno opet prva napravila svoj korak prema zamolbi ministra Božinovića, postavila na ovo sklisko područje svojevrsnog koordinatora različitih službi iskusnog čovjeka koji ima inicijativu i autoritet i nadamo se da će zahvaljujući konkretnim potezima, uskoro biti pomaka u ukupnom stanju stvari na terenu. Ono čega trebamo biti svjesni da ništa ne ide preko noći, ali treba krenuti.
Vrijeme je da se javno ukaže na probleme, prikaže realno stanje stvari, da se konkretnim podacima utišaju oni koji ovdje pokušavaju stjecati isključivo političke poene, ali da se ponude rješenja. Jer s puno vike stvari se ne pomiču s mrtve točke, nego čak eskaliraju, posebice otkako su društvene mreže još više nabrijale cijelu situaciju, a “rješenja” se svode na neracionalne ili populističke teze koje još više produbljuju svađu i sukobe između većine i manjine.
Nedostatak radne snage u posljednje dvije-tri godine igra najveću pozitivnu ulogu u procesu zaokreta stvari. Tako je znatno smanjen broj nezaposlenih Roma na Zavodu za zapošljavanje, a u privatnim tvrtkama (posebice u metalskim i građevinskim tvrtkama) zaposleno je stotine pripadnika romske manjine.
U takvom stanju gdje se zahvaljujući tržištu rada pomalo “poravnavaju” stvari, dobro se uklapa prvi organizirani multidisciplinarni terenski pokušaj još bolje integracije Roma u društvo koji je pokrenula Županija. Za njegov uspjeh potrebna je podrška i uključivanje svih koji su već ranije trebali sami pokrenuti slične inicijative, posebice oni koji za tako nešto imaju i konkretne zakonske alate, jer bez toga i ovaj dobar pokušaj bit će uzaludan.
