Kako bi otprilike izgledala do kraja centralizirana Hrvatska sa samo jednim ili nekoliko centara “moći” najbolje oslikava situacija uoči izbora za Predsjednika RH.
Za njega naravno glasa cijela zemlja, ali 11 kandidata koji će biti u nedjelju 22. prosinca na biračkim mjestima uopće se nije previše potrudilo da se predstavi primjerice međimurskim biračima. Uglavnom su se orijentirali na posjete većim gradovima i županijama.
Iako su svi potrošili nekakve novce, nikad manje predstavljanja u medijima, nikad manje jumbo plakata, nikad manje dolazaka kandidata.
Kod nas je stoga takva predizborna atmosfera kao da u nedjelju uopće nisu neki važni izbori, uglavnom se najviše priča o Božiću i svemu onome što slijedi predstojećih blagdanskih dana. Hoće li to utjecati na (ne)odaziv birača tek treba vidjeti, ali čini mi se da bi zbog slabe vidljivosti, izlaznost mogla biti dosta manja nego je to slučaj bio u ranijim prilikama.
S obzirom na tugaljivu kampanju, nije bilo previše prilike da se birači upoznaju sa svim kandidatima. Stoga nije čudno da je jedinu predizbornu debatu koju je u utorak organizirao HTV gledalo čak 700.000 ljudi, što znači da naši ljudi nisu toliko nezainteresirani za ove izbore, kao što je stvoren dojam s obzirom na nezainteresiranost kandidata za medijskom promocijom.
Što je pokazalo sučeljavanje 11 kandidata? Uglavnom bi ono bilo bezlično da nije bilo Darija Juričana alis Milana Bandića, koji je svojim gotovo briljantnim satiričkim nastupom, svima skupa ukrao šou.
Što se tiče tri glavna kandidata za drugi krug Kolinda Grabar Kitarović nakon većeg broja gafova na terenu ipak je konačno djelovala ozbiljno, Zoran Milanović se pokazao kao izazivač koji ima dobre državničke adute za pobjedu u drugom krugu ukoliko ostanu njih dvoje, dok je zaključak svih analitičara da je najviše razočarao Miroslav Škoro. Škoro ima svoje birače, ponajviše na krajnjoj desnici, također i među HDZ-ovcima, posebice oni koji će nakon glasanja kazati “naravno, glasali smo za Kolindu”, a zapravo su zaokružili njega. Naime, ovi izbori kod desnih birača nije samo Kolinda ili Škoro, već također Plenković ili Škoro, a mnogi HDZ-ovci smatraju da premijer nije “njihov”. Stoga ostaje za vidjeti što će se dogoditi po tom pitanju, iako je ova debata pokazala upitnost njegovog kapaciteta posebice s obzirom i na titule kojima se diči.
Ima još dobrih kandidata poput Dalije Orešković (odličan nastup) i Dejana Kovača (slabašan nastup), ali to su sigurno osobe koje zaslužuju priliku kad bi konačno na vlast došla neka vlada koja ne bi preferirala stranačke poslušnike, već bi igrala na kartu stručnosti. Također, da je SDP prava socijaldemokratska-ljevičarska stranka svim silama bi u svoje redove trebala pozvati ljude poput Katarine Peović, jer takvu borbenost za lijeve ideje u javnosti kod njih nema uopće na vidiku.
Iako tvrdi da će sa svojim programom “Korupcija svima”, Dario Juričan slaviti već u prvom krugu, naravno da za takvo nešto nema realne šanse. Ali zato je konačno jedan običan čovjek pokazao da ipak živimo u demokraciji i da bi trebalo više građanske hrabrosti za javno istupanje svih koji doživljavaju korupciju oko sebe i zbog toga su imali problema bilo oko dobivanja nekog posla, zaposlenja i slično. I da se u toj borbi za pravednije društvo, ako se to radi na iskren i dobar način, može vrlo brzo pronaći podrška velikog broja ljudi.
Jer, ako će i dalje svi šutjeti, slati anonimke smatrajući da će netko drugi odraditi tu borbu za puno kvalitetnije demokratsko društvo nego je to u ovom trenutku naša zemlja, onda se grdo varaju. Dario pokazuje da se ne isplati skrivati “iza grma”, da treba doći na čistinu i da se tada neke stvari mogu pokrenuti. S hrabrim građanima puno su jači i mediji i samo u toj nekakvoj zajedničkoj sinergiji mogu se pokrenuti stvari za bolju Hrvatsku.
Juričan je u ovoj bezličnoj kampanji zapravo na jedan vrlo inteligentan način pokazao da je krajnje vrijeme da u našoj politici “padnu maske”, da se “isuši močvara”, da konačno prestanemo biti kaljuža u kojoj uspijevaju samo oni koji love u mutno, već da napravimo iskorak prema istinskoj demokraciji.
To bi sigurno donijelo neku novu radost i nadu našoj zemlji što se najviše spominje upravo ovih dana kada se slavi veliki kršćanski blagdan – Božić. Vrijeme je da s lica naših političara nestane lažni osmijeh i ne daju se više lažne nade, već da se pogleda istini u oči i s njom suoči. Sretan Božić!
