Kako to biva ove lude 2020. godine, tako je i ljeto odlučilo biti malo posebno. Meni to osobno odgovara jer ne podnosim vrućinu, osim na moru. No ove godine su se karte tako pomiješale da na godišnji idem sredinom kolovoza, pa ću magaditi ljeto na kontinentu. Maske u dućanu već su stara priča. Maske kod frizerke malo novija, ali i dalje nevjerojatna. Čudna su ova nova vremena, a očito jedino što nam je preostalo je priviknuti se.
Kad smo kod privikavanja, situacija na koju se teško priviknuti je kad ti auto ne želi upaliti. U mojoj dosadašnjoj vozačkoj karijeri mi se to nije dogodilo, ali za sve postoji prvi puta. Srećom u trenutku sam pored sebe imala mušku ruku. I baš sam si razmišljala kako završimo škole, fakultete, autoškole i onda se dogodi banalna situacija u kojoj se auto ne želi upaliti. Jasno je da za to postoje razni automehaničarski servisi, ali evolucijski se mi žene volimo u takvim situacijama osloniti na muškarce.
Kad se prednja hauba otvorila prepoznala sam motor i akumulator. I tu staje moje bilo kakvo znanje o dijelovima automobila. Mislila sam si koja sramota, ali isto tako da većina ženskih osoba, a nekad i muških nemaju pojma kako da pomognu svojem autu u nevolji. Meni na pamet u takvim drama situacijama padne tata, ali zbog sklopa okolnosti ipak ni na jednu od ovih intervencija nije bilo potrebno da dolazi. Prvi dan je auto upalio kad smo ga spojili na kleme (ne znam standardan izraz pa ostavljam ovaj). Upalio je.
Drugi put sam zapela na terenu u Pribislavcu. Srećom, bila sam okružena dečkima koji su odmah uskočili u pomoć. Prva dva puta kleme nije upalilo, a onda je došao velečasni, sjeo za volan, dečki su ga gurnuli i auto se upalio. Tako sam ja sretno sjela za volan, a auto će dalje biti automehaničarska briga. Moja tek kad mi stigne račun za popravak.
