[layerslider id=”3″]
U ovo vrijeme adventa i Božića uobičajena je velika ponuda igračaka za djecu. Gotovo pa bi se moglo reći da su igračke postale svojevrsne ikone stila života u prosincu. Svi se pomalo igramo, odrasli da zaborave nevolje tijekom godine, a djeca ionako znaju da će dobiti ono što požele od igračaka ako će biti dovoljno glasna.
Ovih je dana u jedno malo međimursko selo stigao sveti Nikola s darovima s kočijom i konjima. Kao i obično, počeo je okupljenim mališanima dijeliti ukrasne bombone, no djeca su ga čudno gledala.
Jedan mališan razotkrio je brzo tu tajnu, rekao je: “Fućkaš bombon, neću ga”, dok je mama sa suzama u očima sakupljala bombone bačene na cestu. Kako se čini, nekadašnji bombon više nije dovoljan da razveseli djecu, ona očekuju nešto više ili nešto drugo.
Jasno je da kulturu kupnje i stil života u kojemu se radosno kupuje i pjeva nameću svi kojima je do zarade, a trgovci i proizvođači su samo prvi u tom dugačkom redu.
Obiteljski blagdan tako se, na nesreću, pretvara u mjesec dana tumaranja i očekivanja radosnih trenutaka u kojemu je kupnja onaj vrhunac koji se nudi. Dakako da nitko pametan nije protiv kupnje ako to veseli, no teško je odrediti granicu gdje treba stati, a moderne tehnologije tu granicu pomiču sve dalje i dalje.
Nekad su granice kupovanja za blagdan bile vrlo tijesne, nije bilo toliko novca i kreditnih kartica. Prije pedeset godina glavni je blagdan u našem kraju bio Božić, za advent koji traje mjesec dana, rijetko je tko znao kao danas. Sad ispada kao da je Božić samo vrhunac adventa. Kao da se vraćamo u neko pretkršćansko vrijeme. Narodno “Udri brigu na veselje” već se pretvorilo u uzrečicu “Tko će preživjeti…”.
Neminovno, rađaju se prevelika očekivanja koja iza sebe ostavljaju pustoš i razočaranje, pa mnogima treba psihološki oporavak.
No i od viška glava boli, posebno djecu. Nova znanstvena istraživanja dokazuju da su djeca koja su imala samo četiri igračke daleko kreativnija jer se igraju s njima i izmišljaju nove igre, za razliku od djece koja su imala šesnaest igračaka.
Djeca koja imaju previše igračaka, a nije rijetkost da se od igračaka u našim domovima ne može više ući u sobu, patila bi od manjka koncentracije i manjka kreativnosti, što se kasnije itekako može osvećivati u školi i životu.
Zato znanstvenici predlažu da se djeci kontinuirano ostavlja samo manji broj igračaka, a ostatak redovito – uklanja.
