[layerslider id=”5″]
Kriza, recesija ili kako je god nazvali, bez obzira je li u pitanju država, županija, općina ili obični čovjek, očito je iza nas. Barem se tako mnogi ponašaju. Bez obzira na to što smo očito i dalje u problemu, počeli smo opet trošiti više od mogućnosti.
Kada se pogledaju proračuni za iduću godinu, nitko više ne govori o bilo kakvim rezovima. Nema više štednje od vrha do kraja “lanca“. Sve skupa opet nas “pere“ sindrom potrošnje bez koje se više ne može.
Vlada tvrdi da će ipak bez obzira na dojam i dogodine šparati. Da, ali gdje i kako? Kupuju se avioni, povećavaju braniteljska prava i penzije i štošta drugo. Koliko nas košta to što sposobnima za posao koji su postali najmlađi umirovljenici ili “invalidi“ na svijetu godinama unatrag, ali i unaprijed, moramo isplaćivati cifre od kojih boli glava, posebice kad znamo kakve su naše međimurske plaće.
Tako dugo dok država neće sve građane tretirati na jednaki način, tako dugo dok će biti privilegiranih, koji neće morati raditi ništa, već očekivati da država brine o njima (a oni ni ne shvaćaju da ih zapravo financira zaposleni kolega ili prijatelj), priča o raznoraznim reformama i štednji ne pije vodu.
Nismo ni mi građani bez grijeha kada je potrošnja u pitanju. OK, nemamo plaće koje zaslužujemo, ali bez obzira na to, trošimo više od mogućnosti. Teško je povući “ručnu kočnicu“. Zabrinjavajuća je činjenica da ćemo opet i ove godine Božić i Novu godinu proslaviti najvećim dijelom “na kredit”. Kartice su nam spas i nekako pokušavamo pokriti sve troškove, a dobar dio mjeseca živimo na kredit.
Uživanje opijata, posebice prekomjerno, smatra se društveno neprihvatljivim i osuđuje se od svih, dok je kupnja bez obzira na to što se ide u dug postala normalna stvar. Tom je iskušenju teško, ako ne i nemoguće odoljeti, jer u suvremenom se društvu jednostavno mora kupovati.
Takva su vremena i svijet u kojem živimo i s kojim smo okruženi. Zašto bismo mi imali lošiji standard od Nijemaca, primjerice, koji su često u prosjeku inače skromniji od nas.
Nažalost, nas naši stari i dalje pritišću pričom “da nisi uspio u životu ako nešto ne posjeduješ”. Barem” kuću ili stan i novi auto. Ako toga nema, ne možeš se riješiti jambranja: A što se čeka?
Nažalost, naše plaće su ostale takve da je sve teže zadovoljavati sve novonastale potrebe i, kad se zadužimo do grla, ispucamo sve pluseve i minuse, onda dolazi do problema koji su na vidjelo isplivali posebice u zadnjih nekoliko godina.
Kako bi se poplaćali dugovi ili pak “imalo još više” bez obzira na samu kvalitetu (obiteljskog) života sve češće pada odluka da se ide “trbuhom za kruhom” u inozemstvo. Pa onda kada zagusti do kraja, ako ništa drugo, onda se ide baš u tu Njemačku “na bauštelu” kako bi se doma pokazalo da se ipak ima i može.
Nije mi cilj uopće moralizirati i držati na neki način i sam sebi prodiku, jer nju zaslužuju prvenstvo naši političari dok svjedočimo lagodnom životu naših političara, što (ne)rade, koliko zarađuju, kako se bogate i troškare.
Oni bi se trebali prvi odreći niza privilegija i povlastica u kojima uživaju primjerice saborski zastupnici, ali i svi drugi dužnosnici koji koriste službene automobile u privatne svrhe, dobivaju dnevnice, naknade za odvojeni život i sve druge beneficije.
Upravo oni ovih dana opet odlaze na „zasluženi“ odmor. Zahvaljujući plaćama i privilegijama mogu si priuštiti odmor gdje god hoće, za razliku od prosječnog Hrvata koji će dočekati Božić i Novu godinu uglavnom kod kuće.
Ista priča ponavlja se iz godine za godinom, dok su građani i dalje samo ovce za šišanje. Dokle tako?
