[layerslider id=”3″]
Dani fašničkih ludovanja jesu iza nas, pa su moguće usporedbe. Ponovno se postavlja pitanje zbog čega čakovečki Fašnik nije postao festivalom. Odgovor na to pitanje nije traženje krivca, već pouke iz prošlosti.
Zna se da naš kraj ima povijesno najstarije drvene maske koje sežu do u kameno doba, tako, naprimjer, čaplje, lampe race i druge maske, uz sačuvanu bogatu predkršćansku kulturu fašničkih vjerovanja.
Zahvaljujući naporima turističkih djelatnika, a danas i pojedinih kulturno-umjetničkih udruga, dio starih fašničkih običaja i maski sačuvan je kroz povorke maškara. No povorke, što je novi način očuvanja starih običaja, nikada nisu postale dio identiteta mjesta, već samo način prikazivanja. Povorke su značajne zbog djece, kojoj se želi usaditi ili dati dio starih običaja, da ih barem vide i zapamte.
Na taj je način stara kulturna tradicija otišla polako u povijest, tek u nekoliko mjesta još imamo izvorne drvene maske i maškare. Povijesno blago očuvano kroz drvene fašničke maske u našem kraju nije postalo veća privlačna snaga turizma, kao što je to moglo biti. Razlozi su dvojaki, jednostavno nije bilo turista, međutim, njih nije bilo zbog toga što nismo dovoljno organizirani.
Jednostavno, za turistički razvoj ideje Fašnika potreban je – festival sa svime onime što uz njega ide: zajedništvo politike Županije i Grada kao centra kraja, suradnja ugostitelja, satnice priredbi, ali i ideja očuvanja stare vrijedne tradicije kod građana, koja više ne postoji na pravi način. No toga nema.
Rezultat je jasan, uz okupljanje maškara u Čakovcu, koje ne daje dugoočekivani rezultat festivala, sve više jačaju tendencije okupljanja maškara u pojedinim općinskim središtima i mjestima. Zbog toga fašniško okupljanje maškara uz Čakovcu sve više postaje Sizifov posao turističkih djelatnika.
Usporedbe radi, prije tridesetak godina Rijeke nije bilo na karti maškara, sve je započelo tek 1982. godine. Maškare su se zapravo stoljećima događale u okolnim hrvatskim mjestima, u Kraljevici, na Grobniku, Hreljinu i drugdje ponad Rijeke. Ta su mjesta očuvala stare običaje i kulturu kao svoj identitet, ali i svoju primorsku pjesmu.
Kada je grad Rijeka kao stvarni centar Primorja prepoznao potencijal maškara, započeo je i razvoj koji je doveo do današnjeg karnevala. Upravo završeni festival donio je Rijeci zaradu od 10 milijuna kuna, uz uložena 2 milijuna. Pravo pitanje za nas u Međimurju glasi: čuvamo li običaje i kulturu kao svoj identitet samo za muzeje ili atrakciju drugima?
