Umjesto slobodarskog Zapada, približavamo se zatucanom Istoku!

[layerslider id=”5″]

Približio se još jedan neformalni praznik, “8. mart” – Dan žena, kojim se i u našem posebnom prilogu u ovom broju opet prisjećamo dana kada je počela borba za ženska radnička prava, i to u “najkapitalističkijoj” zemlji na svijetu, SAD-u, prije točno 160 godina, nakon što je jedno vrijeme taj dan bio stigmatiziran kod nas kao “komunistički”.

Nažalost, u Hrvatskoj nismo daleko odmakli što se tiče borbe općenito za radnička prava koja su, posebice u privatnom sektoru, kod nas u velikom broju slučajeva na vrlo niskom nivou ili ih uopće ni nema.

Tomu je svakako u jednom dijelu tranzicije doprinijela i situacija da sve što se tiče “radničkih prava” još dandanas ima negativne konotacije povezane s našom komunističkom prošlošću.

Moćni privatni kapital u našoj zemlji iskoristio je upravo tako nešto da nametne pravila pregovaranja u kojem nije bilo dopušteno previše raspravljati o položaju radnika.

Na Zapadu, koji je sve do ‘90-ih strahovao od dolaska komunizma, upravo zbog toga bolje je riješeno pitanje odnosa između vlasnika kapitala i radnika nego u bilo kojoj postsocijalistiškoj zemlji, što je također kvalitetnije uzdignulo i ukupnu građansku emancipaciju na mnogim područjima života. Nažalost, umjesto slobodarskog duha, postkuministički Istok danas plovi prema zatucanosti naroda i bogaćenja elite, u čemu prednjače Poljska i Mađarska, a sve se više približava, otkako su HDZ i MOST preuzeli vlast, i Hrvatska.

Umjesto da se približavamo dosezima Zapada i po pitanju položaja i prava žena, neke naše konzervativne skupine, koje sve više imaju i podršku aktualno vodećih HDZ-ovih političara, poput Ive Stiera, pokušavaju to prikazati kao negativni trend i “zaštititi” ih od utjecaja Zapadnog svijeta.

Kako se kod nas nacionalni mainstream mediji, u borbi da budu što bliže vatri, gdje se dijeli marketinški novac državnih i javnih tvrtki, okreću kako vjetar puše, tako se ovih dana našoj javnosti nameće neokonzervatizam kao nešto napredno i dobro za naše društvo, a posebice žene. Dosad marginalne društvene skupine nameću tempo te borbe, poput zabrane prava na pobačaj koju je, srećom, Ustavni sud ipak odbacio, ali uz sve jaču podršku medija najavljuju da se neće predati. Slično kao i što je slučaj bujanjem i toleriranjem neofašizma.

Također, kako živimo u snažno etatiziranoj zemlji u kojoj se sve vrti “oko države”, gdje su sindikati, posebice oni koji bi trebali štititi radnike u privatnom sektoru – vrlo slabi, upravo bi državna vlast, kada bi ona bila zaista socijalno osjetljiva i demografski odgovorna, a to dosad nije bila gotovo pa nijedna, svojim zakonskim odredbama trebala mnogo bolje zaštititi sve radnike. SDP je propustio to učiniti od 2011. do 2015. godine.

HDZ sigurno neće u svom mandatu povećati, primjerice, minimalnu plaću u Hrvatskoj na barem 4000 kn. No, kao i u nekim drugim svojim odlukama, osigurali su se da netko kaže da “nisu učinili ništa”. Povećali su minimalac za 100 kn.

Ali, uzalud Plenkovićevoj Vladi sve mjere koje predlaže, jer ljudi u najboljim godinama s cijelim obiteljima bježe jer ne dobivaju plaću koju očekuju, barem 1000 eura po zaposlenome u obitelji, a ne zbog toga jer se kao ne mogu zaposliti. I to će mu, kada dođe vrijeme za nove parlamentarne izbore, biti jedina opasnost da ih eventualno izgubi, iako, kako se čini, u zemlji ostaje sve više samo onih kojima jedino HDZ može garantirati da neće izgubiti ništa od svojih prava dok su oni na vlasti. Samo je pitanje tko će sve to platiti.

Minimalna plaća danas u Hrvatskoj ne garantira ništa drugo nego život u siromaštvu, a ona od 2600 kn, nedostojna uopće da se za nju radi 8 sati u tri smjene i teškim radnim uvjetima, najčešće, nažalost, dobivaju žene, kao što je to bio slučaj i prije 160 godina u SAD-u.

Veliko je pitanje može li se u našoj državi, u kojoj se revolt prikazuje na način da uopće nema masovnih javnih protesta, osim “parada” ekstremno desnih ili lijevih, pronaći dovoljna kritična masa i tko će ju organizirati da kaže svima onima koji ne žive od svog rada, već na tuđi račun – dosta!

 

Ostavi komentar