Većina ljudi želi ostaviti dobar dojam na druge. Tako nas već od vrtićke dobi uče kako se ponašati u društvu i raznim životnim situacijama. Učimo kako se ponašati za stolom, pristojno jesti priborom, ne mljackati i ne previše govoriti. Uživati u hrani i pravilno žvakati.
Učimo kako vezati tenisice, kako se samostalno oblačiti, prati kosu i sve ono što nam je potrebno u svakodnevnim životnim okolnostima. U školi usvajamo razno gradivo, koje u većini slučajeva u odrasloj dobi zaboravimo, ali zato svatko u svojoj profesiji želi biti najbolji, što zahtijeva i stalno dodatno usavršavanje.
Već u srednjoj školi razmišljamo što ćemo studirati ili netom nakon škole raditi. U ranoj mladenačkoj dobi, kad smo niti djeca niti odrasli, počinjemo razmišljati kako se čim prije osamostaliti. Većini je želja pronaći dobar posao, naći vlastiti stan, a nekima i osnivanje obitelji. Drugima je na pameti putovanje. U svakom slučaju stalno nečem težimo. Što je apsolutno u redu jer je to osobni rast. Razvijanjem ideja i stalnim traganjem za nečim boljim rastemo i živimo.
No, ponekad smo malo i previše samokritični. Svo to stalno traganje za boljim i ljepšim zna opterećivati i zamarati. Korona nam je dozvolila da na kratko stanemo i razmislimo na miru gdje smo i što zapravo želimo. Naučila nas je da materijalno jeste potrebno, ali ne i primarno. No, čim smo se polako počeli vraćati u normalu, ponovno smo u žurbi i brizi. Zato se moramo nekad podsjetiti da je potrebno i odmoriti, uživati u lijepom danu te se posvetiti onima do kojih nam je stalo. Nije potrebno stalno težiti savršenstvu jer na kraju ono niti ne postoji.