Dok sam bila mala obožavala sam maškare. Na jedan dan pretvoriš se u nešto što inače nisi. Bila sam svašta, od bubamare, klauna, princeze… Nema čega nije bilo, hvala mama. To je bilo doba godine koji sam s nestrpljenjem čekala.
Sjećam se jedne godine kad sam bila proljeće. Imala sam široki kostim od bršljana, a lice mi je bilo nacrtano u razne cvjetove. Takva sam došla k baki na vrata. Pustili su me u kući i nisu imali pojma tko je dijete obučeno u proljeće. Sad više nisam sigurna je li u pitanju bila šala, ali u tom trenutku sam bila jako ponosna jer sam imala tako dobru masku da me nitko nije prepoznao, tek dok sam progovorila.
Vrijeme dok smo maskirani hodali po kućama i skupljali slatkiše ili krafne. Sve je to bilo jako bezbrižno. Ljudi su nam se obradovali kad smo zapjevali Tu za repu tu za len, tu za masno zelje. Fašnik se je oženil, pepelnicu zaručil. To su one pjesmice koje ostanu negdje u pamćenju za cijeli život, pa makar ni ne znaš dublje značenje.
Danas se rijetko tko usudi djecu poslati u maškare bez nadzora, po tuđim kućama. Sve je to previše opasno, kažu. Pa onda ako koje dijete i zaluta (makar se ne sjećam unatrag par godina) više se niti ne otvaraju vrata. Tko ima vremena gledati neku maskiranu djecu kak plešu Pepelnicu zaručnicu. Tuga. Naša djeca vjerojatno ni neće znati te neke običaje koji nas veselili.
Sve to veselje nekako je splasnulo nakon srednje škole. Inače sam svake godine pomno planirala koja je sljedeća maska na redu. Kako sam počela raditi, a posao mi je da skoro cijelu veljaču provedem s maškarama i po fašnicima diljem Međimurja imam već ustaljenu masku. Dugi široki til šos, pa samo kombiniram drugi rajf. Zapravo i dalje volim fašnik jer on najavljuju proljeće. Možda ove godine ponovno oživim fašnik u sebi. Maskiraj se i ti, budi nešto što inače nisi – barem jedan dan u godini.
