Nakon siječnja koji je dugi kak pondelek – stigla nam je veljača – prevrtača. Iako je to mnogima znak da je zima uskoro gotova i da stiže proljeće, temperatura nam je početkom veljače rekla a-a, ne, ne. Dnevna temperatura je nula, možda jedan stupanj. Tek pred vikend nam stoji oko 9 stupnjeva. Zima je još tu. Što je i normalno nakon ultrapretople jeseni, a i početak godine je bio iznadprosječno topao. Sjetimo se da je 1. 1. bilo 18 stupnjeva po danu.
Zato je zima stisla u veljači. Možemo samo maštati o proljetnim kaputima i tenisicama. Daleko je još do toga. Barem po ovoj prognozi. Tako ćemo se za fašničku povorku malo jače obući. Srećom da smo navikli na debele kostime, jer znaju maškori da može biti i snijega. Sjećam se dok je još moj tetec Epi bio živ, Hodošan je živio za maškare. Okupilo se cijelo selo, povorka je išla od Proda do Doma za starije i nemoćne. Bili su to dani za pamćenje.
Organizirali su pravu domaću svadbu – onakvu kakva se organizirala nekad u Hodošanu i donjem kraju. Od sabljara do podsnehalji. Samo su mladenci, kak je i red za fašnik, malo zamijenili uloge. Pa je tako stric Frenki (gromada od čovjeka) bio u ulozi mladenke, dok je najsitnija cura u selu bila mladenec. Fora je bila ta da je mladenec na svate došel s crnim okom, a da vidite mladenku, sve bi vam bilo jasno. Svi smo imali neku ulogu. Svati su bili kak pravi. Hitali su se bomboli po selu u povorci. Bandisti su nas pratili.
I inače je svake godine ludo u Hodošanu. Kostimi su originalni, a povorka se zaustavlja kod stadiona i osnovne škole. Baš me zanima kakvi maškori budu ove godine preuzeli Međimurje. Samo neka čim prije prizovu proljeće!
